MALOPRODAJNA CJENA: 84,00 Eura KNJIGU MOŽETE NARUČITI: *** ULOMCI IZ KNJIGE Kad umjetnost dodirne dušu Glazba je medij pogodan za izražavanje duševnosti, osjećajnosti, pa i nedohvatne iracionalnosti. Kad se prepuštamo glazbi i pjesmi, u osami… Više
KIKIJEVA PEĆINA Krešo Čepo
KIKIJEVA PEĆINA
Krešo Čepo
Mali roman struje svijesti
Urednik: Ivan Bekavac Basić
Slika na naslovnoj korici: Peć Mlini, Tihaljina, BiH
Grafička priprema: Biakova d. o. o.
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 120 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-79-8
Maloprodajna cijena: 14,91 €
KIKIJEVA PEĆINA Krešo Čepo
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 120 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-79-8
14,91 €
Krešo Čepo, Kikijeva pećina
Prikaz knjige
Često se romani pamte po njihovu sadržaju, nerijetko po njihovu neobičnom naslovu, no ponekad i po naslovu i po onome što je ispod korica napisano. Ipak, mnogi romani kad budu napisani, a potom i objavljeni, ne ostavljaju onoga traga u čitatelju koji bi sâm pisac očekivao, čemu bi se nadao. Pitanje koje se postavlja je: piše li pisac za publiku, za svoje čitatelje, ili samo za sebe; nije li pisanje pre-osobni čin kojem čitatelj samo „smeta“? Na ova pitanja ne mogu odgovoriti iz više razloga. Uostalom, čitatelj koji čita ovaj prikaz mora uzeti u obzir da je Krešo Čepo – a o njegovoj se knjizi ovdje radi – napisao nešto što je podnaslovio „malim romanom struje svijesti“. E sad, tu struju svijesti imao bi „pratiti“ čitatelj ne samo kroz ovaj roman, nego kroz napisane prikaze. Ako ovdje pišemo o romanu struje svijesti, ne bi li trebalo i prikaze tako pisati – kao prikaze struje svijesti? To bi bilo kao kad bi, recimo, platoničar objašnjavao Platonovu filozofiju u duhu dijaloške forme, i nikako drugačije. Jer, prisjetimo se – a prisjetit će se samo oni rijetki koji poznaju Platonovu filozofiju – da je taj čuveni filozof – ma vidi, „čuveni!“, najveći, zapravo! – smatrao kako se „najveće tajne“ mogu izricati samo u razgovoru, dakle dijalogu, nikako drugačije. Zato i jest većinu svojih djela Platon pisao kao razgovore Sokrata i učenika, kao dijaloge. A sad, kad spomenuh Platona, nisam li to hotimice učinio ili mi je on ušao kroz podsvijest, zahvaljujući nekakvim čudnim strujanjima, svjesnim ili nesvjesnim? Jer, Kikijeva pećina neodoljivo podsjeća svojim naslovom, ali djelomično i nekim svojim reminiscencijama, na Platonov mit o pećini iz Politeje. Vratimo se iz pećine na površinu, pa razmotrimo iz ptičje perspektive što bi ta pećina mogla značiti, kako za samog autora, tako i za nas, njegove čitatelje.
Bijegom u pećinu, u tišinu vlastita bića, Čepo stvara uvjete za svoje autobiografsko pripovijedanje isprepleteno svakodnevnim događajima. Dirljiva su njegova sjećanja na roditelje, braću i sestre, (pre)težak život, smrt oca i djeda, sjećanje na crvenu krišku paradajza u dobi od dvije i pol godine („to crvenilo pamtim cijeli život“), baku… Piše o svojim traumama, konfliktima s osobama na poslu i iz šire obitelji, da bi se začas pomirljivo, ekumenski, pomirio s tim osobama. Svatko tko osobno poznaje Krešu Čepu, zna za njegovu dobrotu i senzibilitet prema potrebitima i ugroženima, bez obzira na vjeru i naciju; nije onda čudno da nas tako doimlje ona priča o ocu i sinu Kurdu koji su se smrznuli u Švicarskim Alpama, želeći doći do svoje europske „Kalifornije“, a završivši u ledenoj i mračnoj smrti. Samo jedna takva smrt, takav događaj, može nam obilježiti život, dovodeći nas cijeloga života u horizont pitanja o smislu života, ali i svrsi smrti. Zašto je nekima dano da provedu sretan život, a drugima da umru nesretnom sudbinom obavijeni? Tu dolazi eshatologija, promišljanje o smislu cijelog čovječanstva, pa tako i o ulozi svake individue u beskraju povijesti. Čepo često citira Sveto pismo, spominjući Evanđelje i Krista kao utemeljujuću paradigmu u vlastitu životu. Bez takve čvrste osnove, ne bi bilo smisla živjeti, smatra autor ove knjige.
Ima u knjizi duhovitih ekskursa iz njegova života, opisa mističkih doživljaja, biografskih sjećanja na školovanje i odlazak u emigraciju (znakovit je događaj iz aviona, kad je Čepo putovao u Australiju, pa mu je naše gore list, također putnik u avionu, na pola puta predložio prijateljstvo, što je Čepu nagnalo da posumnja u njegove namjere – ovdje već možemo govoriti o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi koje su operirale na svjetskim aerodromima i zračnim linijama po cijelom svijetu, o čemu se još uvijek premalo zna), potom povijesno-filozofskih misli o socijalizmu, demokraciji, književnoj teoriji, katolicizmu i pravoslavlju, islamu i drugim religijama, Bogu i božanstvima, opraštanju i milosrđu. Čepo je u nekim svojim stajalištima možda i prehrabar, nerijetko (pre)kritičan prema vlastima, ali i prema ideologijama s kojima se ne slaže. Zasigurno je i nekritičan prema određenim povijesnim osobama koje jesu imale kontroverznu prošlost i suspektno ratno i političko djelovanje (govorim o razdoblju Drugog svjetskog rata), no autor i njih kontekstualizira iz jedne šire perspektive, ne odričući im ljudskost. Ne prihvaća čin osvete kao plauzibilan („Svi, ama baš svi, imamo pravo na samoobranu svim dozvoljenim sredstvima, ali se ne smijemo osvećivati i činiti ono što je nama učinjeno“), a nepoštenje / nepoštovanje nekih, u Hrvatskoj poznatih i priznatih, ljudi prema drugima i prema sebi zauvijek pamti (čitatelji će vidjeti o kome se radi). Svako njegovo razočaranje, pa i psovka prema nekome, prati čin oprosta koji slijedi u narednom odlomku.
Postoji li poveznica između Čepina čestog bježanja u pećinu i njegovog introspektivnog pogleda na vlastiti život, odnosno struju svijesti kojom biva obuzet dok piše? Ima, ukoliko se radi o tome da se autor – pišući knjigu koja je nespecifična autobiografija – prisjeća svojih dogodovština iz ranog djetinjstva, mladenaštva, bijega u inozemstvo, povratka u slobodnu Hrvatsku, a sve to is-prekida svakodnevnim političkim, geopolitičkim, društvenim, sportskim, pa i obiteljskim, događajima koji se oko njega događaju. Čepo se nalazi na suncu, te bježi u pećinu kako bi našao zaklon, miran kutak u kojemu može na miru sprovesti svoju misaonu liniju svijesti: ispripovijedati priču, a zapravo iz unutarnjeg očajanja zavapiti za onim što smatra istinitim. Platonov „pećinac“ se pećine otarasio jer je istinu stvari mogao pronaći tek izvan mraka pećine, mjestimično motreći sâmo sunce (Ideju Dobra), no istina ga je toliko zaslijepila da se morao vratiti natrag u pećinu u kojem caruje vrijeme, prividna istina. Čepo je napravio inverziju, te je shvatio da je bijegom u pećinu moguće zornije shvatiti istinitost ili lažnost svih događaja, ali i „zavrtjeti film unatrag“ te ponovno analizirati vlastiti život u umirovljeničkoj tišini koju samo pećina može dati. I ta pećina nije samo metafora, niti je Čepina priča alegorija; uistinu postoji „Čepina“ pećina pokraj Tihaljine, sela u kojem se autor rodio, a na izvoru istoimene rijeke ponornice – mimo nekoliko pitoresknih vrila i pastoralnog okruženja, u dubinama tamne dubrave, nalazi se Peć Mlini, prelijepa pećina. Pećina u kojoj se autor skrivao u svojim mladim osnovnoškolskim danima, a koja je desetljećima kasnije postala njegovo metaforičko utočište u kojoj pronalazi mir i piše. Pećina je duboka, tako da ova knjiga ne može biti Krešina posljednja; samo jedna na putu prema istini i samoozbiljenju.
Mladen Kerstner, prof. Zagreb, 10. listopada 2023.
Vapaji se čuju iz mraka Kikijeve pećine i odjekuju diljem ljudinjaka
KREŠO ČEPO: Kikijeva pećina, roman, Zagreb, 2023.
Rukopis proze Kreše Čepe naslovljen Kikijeva pećina uvod je u kršćansku romanesknu priču, koju je Čepo dugo nosio u sebi i strpljivo sročio u pećini u kojoj je zanoćio na naporitu putu do sebe, do kršćanskog iskona i poput proroka Ezekiela, iz pećine vapije snagom svoje kršćanske istine. Ezekiel na jednom mjestu u svom poslanju za proroka kaže:
Tada vidjeh pruženu ruku prema meni i u njoj svitak
knjige. On ga razvi preda mnom. Bili su u njemu napisani
plač, uzdisaji i jauci.
Dakle, Ezekiel govori o knjizi u kojoj su, umjesto riječi i rečenica, plač, uzdisaji i jauci. Tako davno kazivaše prorok Ezekiel, a Čepo nedavno izlazi iz svoje pećine i glasa se knjigom iz koje se čuju i odjekuju silovito tihi uzdisaji i vapaji. Krici su to i jauci njegove majke Croatije.
Ako je Platon imao svoju pećinu, ima i Krešo Čepo svoju pećinu. Što je Platonova pećina i što Čepina, i po čemu se razlikuju jedna od druge? Platonova je misaona i beznadna, a Čepina rječita i u kršćanskom poimanju nadonosna i spasonosna u pećini punoj noći i gluhoće sazdane od samoće i ljudske zloće.
U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini. Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca
sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako ljudi izvan špilje možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu – ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče u špilju. Tako je Platon vidio zbilju u kojoj ljudi žive, rađaju se i umiru.
Platonovu pećinu netko je napravio, stvorio i otvorio, da u nju može ući tko hoće i može, dok je Čepina pećina od Isusa u šupljini i pustoši vremena u koju Čepo bježi kad ga nagnaju nevolje iz ljudinjaka.
Kad se pomljivo pročita ova Čepina priča, nađete se u prostoru koji iza uma vapi snagom svoje ponižene istine o svemu što je upitno do apsurda. Čepo iziđe iz svoje pećine i govori poput nekog starozavjetnog proroka. Glas mu se gubi diljem suzne Doline u kojoj se događaju svakojake stvari i događaji na koje ne može utjecati. Ova proza može se reći da je neka vrsta kronike vremena u kojem je pisac živio, a može se reći da je neka vrsta dnevničkih zapisa o vremenu i ljudima s kojima je živio i išao do ljudskog cilja. S kim je god išao neki dio puta, bilo je to tajnovito kao kad su ona dvojica Isusovih učenika putovali prema Emausu. Uvijek je na putu tajnoviti suputnik Isus, koji se pojavljuje poslije svake nevolje i spašava snagom svoje božanske ljubavi. Ta ljudska zbiljnost i božanska ljubav konstante su u Čepinoj priči.
Nikakva se fantazija ne može mjeriti s ljudskom zbiljom. Ništa se nikad nije dogodilo u mašti što se nije zbilo i nestalo u stvarnost i preselilo se s vremenom u san i ništavilo. Čepu ne zanima ono što je prošlo u prošlosti i u mašti, već ono što je sadašnje u prošlosti i sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u stvarnosti i budućnosti koja je prošla i, dakako, ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek u budućnosti i fantaziji. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili bolje rečeno ono nešto zbiljsko i sudbinski prizivom moranja pisac ove knjige sročio je u riječi i rečenice u priču, koja podjednako izaziva u čovjeku sažaljenje i udivljenje poradi onoga što odjekuje u Kikijevoj pećini i nestaje i gubi se diljem ljudinjaka i zemne nigdine.
Na stotinjak stranica Krešo Čepo je ispričao svoju priču o svojima i onima s kojima je išao kroz život, a i onima koje je sretao na putu do sebe i nebeskih dvora. Kroz sve se provlači i čini priču zanimljivom i dopadljivom u kršćanskom smislu, u prizivima i pozivima na radosnu Isusovu riječ, vjeru i nadu u spasenje ljudske Duše. Krešo Čepo je pisac katoličke inspiracije i hrvatske orijentacije. Pisac Kikijeve pećine pisao je dobru poeziju, a ovom knjigom pokazao je da piše još bolju prozu.
Zagreb, 15. 9. 2023.
akademik Ante Matić
DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel
DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM
Aleksandar Kibel
Autorica Ilustracija: Doris Despot, mag. edu. art.
Urednik: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 64 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-74-3
Maloprodajna cijena: 14,70 €
DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-74-3
14,70 €
BILJEŠKA O PISCU
Aleksandar Kibel je izvanredni profesor Katedre za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta Osijek i Katedre za Kliničku medicinu Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta u Osijeku, a također i specijalist interne medicine i subspecijalist kardiologije u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Klinike za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra Osijek. Diplomirao je 2009. na Medicinskom fakultetu Osijek s maksimalnim prosjekom ocjena (5.0.) na svim godinama studija. Pripravnički staž završio je u KBC Zagreb. Doktorat znanosti stekao je 2014.g., s fokusom na vaskularnu fiziologiju i patofiziologiju, a dugogodišnje nastavno iskustvo uključuje nastavu na razini srednje medicinske škole, studija medicine (i drugim smjerovima Medicinskog fakulteta) kao i na poslijediplomskom doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo. Izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika kako u polju Temeljnih medicinskih znanosti, tako i u polju Kliničkih medicinskih znanosti. Dulji niz godina bavi se pretkliničkim i kliničkim znanstveno-istraživačkim radom, uključujući istraživačke boravke u inozemstvu i aktivna sudjelovanja na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima, a sudjelovao je i u kliničkim ispitivanjima lijekova. Nagrađen je TOP stipendijom za TOP studente, Nagradom Fakultetskog vijeća za izniman uspjeh, Nagradom Lions Cluba za najbolje studente Sveučilišta, uz druge nagrade za aktivnosti na Festivalu znanosti i Danu medicinara Osijek. Autor je brojnih znanstvenih radova indeksiranih u relevantnim bazama podataka, autor je poglavlja u knjigama te urednik knjige o sustavu renin-angiotenzin. Gostujući je urednik i recenzent u časopisima Oxidative Medicine & Cellular Longevitiy i Journal of International Medical Research, recenzent i član uredničkog odbora drugih stranih časopisa uključujući ‘Frontiers in Physiology’. Mentor je na nekoliko diplomskih radova, a također je i mentor petero doktoranada poslijediplomskog doktorskog studija Biomedicina i zdravstvo. Voditelj je institucijskog znanstveno-istraživačkog projekta IP-8 Medicinskog fakulteta Osijeka, suradnik na drugim znanstvenim projektima (uključujući projekt Hrvatske zaklade za znanost). Voditelj je MEFOS-2 istraživačke skupine Znanstvenog centra izvrsnosti (ZCI) za personaliziranu brigu o zdravlju (u Znanstvenoj jedinici za istraživanje, proizvodnju i medicinsko ispitivanje funkcionalne hrane), a također je i član znanstvenog odbora ZCI. Nositelj je predmeta Fiziologija i patofiziologija kao i predmeta Klinička propedeutika na Sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju Medicina na njemačkom jeziku Medicinskog fakulteta Osijeka, a tijekom 2023. godine bio je i voditelj tog studija. Autor je autobiografskog proznog djela „Imati muda“ (knjiga je objavljena 2021. g.) i zbirke poezije pod naslovom „Slojevi matrjoške“(objavljene 2021. g.). Za poetskaostvarenjadodijeljene sumu, usklopuknjiževnih natječaja, pohvalnice Hrvatskog sabora kulture na 40. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika i na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, priznanje za prozu (kratku priču) na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika te pohvalnica za dramska ostvarenja na 42. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika.
ZAMKA STVARANJA Jasenka Jamičić
ZAMKA STVARANJA
Jasenka Jamičić
Urednica: Zorka Jekić
Ideja za naslovnicu: Jasenka Jamičić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Božidar Bekavac Basić
Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 52 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-89-7
Maloprodajna cijena: 12,45 €
ZAMKA STVARANJA Jasenka Jamičić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 52 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-89-7
12,45 €
O Autorici
Jasenka Jamičić rođena je 26. veljače 1947 god. u Zagrebu.
Nakon završene osnovne škole i gimnazije, diplomirala je kemiju, inženjerski smjer, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Opuštene umirovljeničke dane ispunjava izradom dizajnerske pletenine, ukrasne keramike i pisanjem priča.
Jasenka Jamičić rođena je 26. veljače 1947 god. u Zagrebu.
Nakon završene osnovne škole i gimnazije, diplomirala je kemiju, inženjerski smjer, na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Opuštene umirovljeničke dane ispunjava izradom dizajnerske pletenine, ukrasne keramike i pisanjem priča.
PETO GODIŠNJE DOBA Blanka Will
PETO GODIŠNJE DOBA
Blanka Will
Urednica: Zorka Jekić
Autorica slika: Judit P. Ábri
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 78 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-93-4
Maloprodajna cijena: 14,70 €
PETO GODIŠNJE DOBA Blanka Will
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 78 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-93-4
14,70 €
Poezija i priče koje pišem kao da su već davno započete, ali zbog mnogo čega ostale su neispričane, nezavršene, izgubljene. Pisati sam počela vrlo kasno. Moj izričaj nastaje kao dio iskustva življenja, čitanja, istraživanja i propitivanja vlastitih znanja o svijetu koji je fragmentiran, razdrobljen, raspršen, tako da ga pisanjem nastojim strukturirati, progovoriti o vlastitim nedoumicama i začuđenosti, dok u sjećanju tragam za izgubljenim slikama i riječima. Moje priče, napose putopisi, bliske su eseju, bilješci ili zapisu. Moja poezija voli prirodu, njezine mijene, uhvaćen trenutak.
Kratku prozu počela sam pisati u jesen 2017., kao polaznica Centra za Kreativno pisanje kod profesora Miroslava Mićanovića. Poeziju i prozu objavljujem na internet portalima i u književnim časopisima. Moj „Zapis o plovidbi Dunavom do Crnog mora“ objavljen je 2019., zastupljena sam u zbornicima priča „Burza rada“ i eseja „Spisateljice biraju“ pod uredništvom Julijane Matanović. Drugonagrađena sam na Recitalu duhovne poezije u Novom Marofu 2021., finalistkinja nagrade Ban Josip Jelačić u Zaprešiću 2022., te zapisom „Kopački rit“ prvonagrađena na putopisnom natječaju „Matko Peić“ 2023. u Požegi.
U mirovini sam svoju zagrebačku adresu zamijenila onom u Bilju/Baranja
BIJELIM RUKAVICAMA PJESMA DOTAKNUTA Marija Rukljač
BIJELIM RUKAVICAMA PJESMA DOTAKNUTA
Marija Rukljač
Urednica: Zorka Jekić
Lektorica: Dubravka Bouša
Dizajn Korica: Bruna Marelić
brunamarelic04@gmail.com
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 124 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-90-3
Maloprodajna cijena: 15,00 €
BIJELIM RUKAVICAMA PJESMA DOTAKNUTA Marija Rukljač
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 124 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-90-3
15,00 €
U pjesmi i izvan Pjesme
Autorica Marija Rukljač samozatajno se držala rubova hrvatske pjesničke scene znajući da će usredotočenim traženjem prosutih mrvica (kruha, latica, listića, trepavica, koštica od trešanja, kristala…) pronaći izlaz iz labirinta sjenovitih predjela prijašnjih zbirki, te se naći pred ulazom svoje Nove Kuće u koju nas poziva kao dobrodošle goste: Nova vrata sazdana su, / od čvrstih uskličnika. / Tiha noć, sigurna je / U kući moje Nove Pjesme.
Prije nego što nas uvede unutra, u svoju najnoviju knjigu „Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta“ pjesnikinja nam, s potpunom predanošću u pamučnim, bijelim rukavicama, pruža kutiju izrađenu od zrinjevačkih platana i kitnjastog hrasta. Zakovice su zlatnim listićima optočene i znamo da se u toj škrinji krije osjetljiva dragocjenost koju bismo običnim, katkad prljavim prstima, mogli oštetiti i zablatiti. I nama su dane čiste rukavice, kako bismo iz kutije mogli izvući blistavi, zlatni ključ. Pri otvaranju, u svili zapažamo uredno odloženu najskupocjeniju kopču na svijetu: Vrijeme je kopča. / Najprije sjajna, koja u sebi sadrži luksuzni sat što pokazuje vječno Vrijeme. Unutra su i veliki, zeleni smaragdi skupljeni u samtenu vrećicu na kojoj je otisnuto: Očevina. / Prezime. / Ime. Na sredini plavog baršuna sjaji neprocjenjiv mjesečev zlatni dukat. Tu je i ružičasta, tajnovita kutijica s blještavim zaručničkim prstenom. Uz drago kamenje odložen je i crvenkasti, narančasti, žuti sukcinit, jantar, jer: Željela sam / u smoli zanoćiti / stotinu milijuna godina.
Unutra ima još tisuću dragocjenosti koje vrijedi potanko razgledati, tako da će i dvije usahle jabučice, koje su se stisnule u uglu, ukoliko im se koštice posade na zelenoj livadi, izrasti u novo stablo i krošnju da ptice kroz njega / cijelim jatom / poletjeti uzmognu. Iz te čudesne kutije radoznalo izvlačimo ključ i krećemo u otkrivanje duhovnog interijera pomno izgrađenog s kvalitetnim materijalima. Kuća, znamo, simbolizira dušu, a ona je besmrtna. Utemeljena, statična kuća duše s lakoćom postaje gnijezdo za lebdeće čvorke, ako se dopusti da teške emocije obiteljske gramzivosti pojede crv sumnje: I moju će kuću jednom podijeliti!
Naravno, Marija Rukljač ne ostavlja čitatelja samog u hodniku pred površinom gibanja i strujanja pjesničkih vidika između tavana i podruma, nego strpljivo imenuje prostore kako bismo se u njezinoj kući osjećali ugodno i zaigrano: Kapi lupaju po prozorima. / Versi okupljeni oko kuhinjskog stola. / Porculanska šalica / u staroj vitrini čeka, / dok se čaj od ruža sprema.
Dok tako čekamo da voda u čajniku uvrije, iz dnevnog boravka promatramo Florističke slike prvog ciklusa: Procvjetale glave /japanskih trešanja… / važno su zaposjele nogostupe. Zapljusne nas to mirisno i opojno proljeće, koje uz pristigli čaj nudi slatko isparavanje. U motivskom i uže poetičkom smislu, taj drugi ciklus doista je moguće promatrati kao logički nastavak zbirke „Otkrivanje duše“, jer se Marijini stihovi čvrsto povezuju u metafizički preludij za koji je potrebna unutarnja tišina kako bismo mogli čuti i one tihe otkucaje stisnutog srca, kao i krikove koji izranjaju iz strukture ranjenog, poetskog bljeska, jer zidovi kuća katkad znaju glasno šutjeti.
Zato hrabro izlazi na dvorišni izlaz: a ja krećem ka obali. / Tamo negdje s druge strane, / visoko na prijevoju Nebeskog svoda i vodi nas da prekoračimo preko jezičnih minijatura i zadanih granica mikro svijeta gdje se nalazi Svjetlost i Sudbina, otkrivajući nam Kraljevstvo Pjesme: po livadi, / travkama, / cvijetu. / I biti sama i svoja. / Barem ponekad. / Ponekad zauvijek.
Pjesnikinja ne dijeli motive na bitne i nebitne, velike ili male, već svakom materijalnom i metafizičkom elementu, koji joj zaokuplja pozornost, pridaje svu posvećenost filigranske izvedbe, kako bi zlatnim i srebrnim nitima izradila dostojnu kolajnu vrijednu kraljevske krune, koju će također bijelim rukavicama pospremiti u dragocjenu kutiju. A nju katkad treba ostaviti na tavanu, u skrovištu, pa potrčati k Moru, Mjesecu, u šume, gdje spotiču se hrastovi / o tonove smrekinih nota.
Tako nas pjesnikinja za ruku vodi u svoju tišinu: Riječi u meni plutaju, / kao teški obluci, zatim na utok rijeke, pa na obalu mora, gdje se sa svojim imaginarijem, znalački jarkim tonovima, protivi obrisima osnovnih i hladnih boja krajobraza. Potpuno nas očarava životnost koja pršti iz optimalno ujednačenih stihova. Dobro je prihvatiti priliku kad nas pjesnikinja želi zaustaviti na tom zajedničkom putu kroz ulice u beskrajnom danu kako bi nas počastila: Zazeleni se trava na livadi,/ u njoj ljekovito bilje./ Gorkim čajem Pjesma,/ moje rane vida. Jer autorica pamti ožiljke, poljupce, udarce, zagrljaje, mirise, ali ponajviše ucrtano znakovlje svojeg rukopisa: Hvatam bijeli papir / i svoju staru drvenu olovku. / Ona odmah slova crta, spaja, / po papiru vuče, razvrstava, / popravlja, i napravi čudo.
I čudo se otkriva kada se pažljivije promotri grafička struktura stihova. Ona nalikuje na neprekidnu tanku, srebrnu vrpcu koju plesačice rado koriste da bi istaknule gracioznost svoga plesa. Stihovi su kratki, uski, teku u neprekidnoj mijeni kroz studioznu selekciju riječi; opreznim, reduciranim, zgusnutim izrazom kako bi se s vrpce skinuo svaki nepotrebni balast. Očišćena od pljeve, bez prašine i nepotrebnih detalja, vrlo često samo je po jedna riječ u stihu. Čistoća i osamljenost te jedne jedine srebrne vrpce koja se proteže, vijori, zamahuje, leprša duž cijele zbirke, nije nesigurna, tugaljiva, čak ni plašljiva da će ju vjetar istrgnuti iz ruku i odlepršati u neki drugi predio. Dobro zna da se samo kroz samoću može osmisliti vlastita koreografija u prostorima duše, o čemu je pjesnikinja već ranije zrelim riječima progovorila u zbirci „Otkrivanje duše“ a sad je srebrnom vrpcom, / povezala plesne korake / i najveću želju… / Spoznati život. / Istinu. / I sebe.
Poziv na ples prihvatit će svi istinski ljubitelji poezije, jer Marija spretno balansira između emotivnih i sugestivnih elementa pokazujući vještinu i hrabrost u istraživanju vlastitih okretaja i pirueta. Ta najfinija i najtananija srebrna vrpca postaje čvrsto uporište za prikaz temeljnih ljudskih vrijednosti, koji se uvijek mogu preispitivati kako bismo mogli dobiti isti odgovor na originalan način.
I kad govori o ponoći, o mraku i strahu zbog umrle noći, / plaši se zagrljaja jutra pribjegava ugradbi poetske infrastrukture koja je stabilna vizualnim metaforikama držeći nas neprekidno u nježnoj protočnosti. U pjesničkom rukopisu Marije Rukljač svijet se može učiniti; i nevin, i krhak, i prepleten, i zapleten, i nepravedan, i zaigran, i šutljiv, i lepršav, preslikavajući bijelu boju koja je osnova cijelog spektra boja, dok nijanse možemo primjećivati samo protokom vremena: Smiješkom je Zora / osmislila zelenilo šume. O plavetnilu bi se mogao napraviti poseban osvrt na djelo i svejedno ne bi uspio opisati sve gejzirne preljeve mora koje Negdje daleko na pučini, / rađa nove šećerne vale.
Pjesnikinja čvrsto vjeruje u ljubav, Riječi je odijevaju i tako promijenjena U ljubavnom zanosu dotiče onog kojeg ljubi, a nju ljube i mjesec i more i pjesma, dok ne bude od istinske Ljubavi dotaknuta, Samo lik majke / u toj slici nije ostao zarobljen. / Malo niže počiva / na mekom uzglavlju moje duše. / I diše. Tako se harmonija cijelog univerzuma, koji spaja ovo i ono Nebo, imenuje apsolutnom Slobodom, te se suzvučno stapa kozmičkim sferama u ritmu „Plesa Života“. Ovozemaljska ljubav u cijelosti stremi k Potonjoj, a Nju se pod ovim nebom može sresti samo na Kalvariji, koja šuti. O tomu je pjesnikinja progovorila u zbirci „Tajna Getsemanskog vrta“.
Svakako, Marijini stihovi pjevaju o lutanju, traženju, odricanju i čežnji kroz jaku vizualnu metaforiku; o vječnom životu koji lebdeći u inspirativnim atmosferama rasutim u pjesmama, dotiče našu svakodnevicu, oplemenjuje je, očekujući da očistimo svoja srca u rastu, nekad i u patnji, da bismo jednom bili dostojni – te trajne, stvarne sreće u Kraljevstvu Pjesme.
„Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta“ poetski je labirint koji se može iščitati na više razina – premda govori o vrlo osobnom svijetu, to nije slika hermetične kuće u kojoj se čitatelj ne može snaći, već nam njena originalna poetika omogućuje istodobno biti u pjesmi i izvan Pjesme.
Diana Rosandić Živković
Poetska arhitektica
Kada netko nadaren piše pjesme izvan književne branše, njegova (njezina) je duša iskrenija, a talent vidljiviji. Jer, stručna znanja i načitanost često mogu pomiješati (zamutiti) ambiciju i prirodno umijeće. Za pjesnike koji pišu neopterećeni intelektom i neumrljani klanovima, često kažemo da ispisuju „poeziju duše“. Baš takva poezija živi u ovoj knjizi Marije Rukljač – stihove joj plete zanos, a pjesma nastaje kao sinteza istinskog dara i raskošne mašte.
Zbirka odaje zrelu autoricu i ne bi se reklo da je ova profinjena pjesnička vratolomija nastala u skromnoj kućnoj radinosti, onkraj dinamične književne scene. Autorica se nije nametala, nego se u svojoj pjesničkoj „kući“ godinama vrtložila kroz unutarnje sfere, sama i slobodna, bez vizije urednika i izdavača, prepuštena igri svoje umjetnosti i svoje sudbine. Iako Rukljač iza sebe ima već dvije pjesničke zbirke – „Tajna Getsemanskog vrta“ i „Otkrivanje duše“, bez dvojbe se može reći kako je ovom zbirkom nadmašila obje.
Teško je tematski rascijepiti ovu zbirku, ona je pletivo u kojem se prepliću i ujedinjuju teme prirode, ljubavi, ljepote, tajne prolaznog i beskonačnog, igre stvarnog i irealnog. Ciklusi, doduše, dijele pjesme na duboko esencijalne, ljubavne i one posvećene pjesmi kao takvoj, no u svima vlada mistika života i stvaranja, alkemija koja se opire analitičkom umu. Autorica pjesme stilski lijepo modelira (najčešći „alati“ su joj metafore i personifikacije), usađuje ih u podneblje, ali ih i širi prema visinama, dodirujući kroz vječnost nevidljive rubove i obzore, one najizazovnije granice duha i jezika. Prisutno i odsutno stalno u zbirci plešu kolo, uz različite taktove, od melankolije i zanosa, ovisi o kakvom je poetskom plesu riječ.
Čitatelj nema dojam da zanesena autorica intenzivno brusi pjesme, jer nisu usiljene, niti ograđene nekim imaginarnim kvadratom kakav vole nadobudni književni „građevinari“. Pjesnikinja nije uvježbana zidarica, nego umjetnički nadarena arhitektica, kojoj predstoji još mnogo projekata, odnosno pjesničkih „zdanja“.
Kako nema ambiciozne dresure riječi, čini se da pjesma teče svojim tokom, da samoživo cirkulira u slobodnom prostoru duha. Ili, budimo sasvim slikoviti – kao da je autorica u svojoj imaginaciji oblikovala nevidljivi lijevak kroz koji pušta pjesmu da iscuri po vlastitoj volji. Pjesme su ne samo poetski skladne, nego su stihovi i narativno ulančani, pa živimo u njima, krećemo se kroza njih, osjećamo kolorit i ugođaj koji nam je autorica stvorila kao vješta redateljica prizora. Malo je apstraktnih stihova koji su sami sebi svrha – pjesnikinja veze lijepe slike i duboke misli, čulnu stvarnost i bezbojan beskraj. Ljudi, stvari i pojave nastanjuju se u pitomim stihovima, sve se giba u prostoru i sve bez koridora putuje kroz vrijeme.
U osvajanju pejsažnih slika (koje su utkane u cijelu zbirku) autorica često koristi personifikaciju, oživljuje Sunce, Mijenu, More, Rijeku itd., prirodu pretvara u subjekt, u ćudljivo i razigrano biće, ponekad na čarobnoj granici zbilje i bajke.
Stihovi su nježnoga tkanja, nema u njima dramatičnosti ni destrukcije, harmonija se osjeća čak i kada se emocije i misli sudaraju u začaranom krugu života. I u rascjepu zbilje i snova postoji uvijek vezivo koje nježno plete pjesmu, ne dopuštajući da se razbije i o koju mentalnu hrid. Bilo da pjeva o prirodi, djetinjstvu, ljubavi ili snovima, pjesma se giba u šarenilu čula, ostavljajući za sobom zvukove čak i kad je nijema. Česta je i figura gradacije (pojačavanje ili smanjivanje intenziteta doživljaja), pa dok slušamo autoričin koncert riječi, kao da osjećamo i različite tonove, od adagia do crescenda.
More, tlo i zrak, ta tri praelementa, obilježavaju velik dio zbirke. Zrak povezuje vodu i zemlju (koja je u zbirci često dočarana kao šuma), nebeski pokrov daje cjelinu svemu što na zemlji biva. More je za Rukljač i metafora života, a tako je more prvi put oslikao Gundulić (Ah, nije život ljucki drugo / neg smućeno jedno more, / neg plav jedna, ku udugo / biju vali kako gore.) More se u poeziji Marije Rukljač ne javlja samo kao simbol hirovitih mijena, nego i kao mirna oaza, poput drugih pejzažnih prizora s meditativnim disanjem. More je i autoričin žar za širinom, ali i žudnja za krajem, za obalom, za osloncem, da se ne raspline u eteričnim daljinama. Odlična igra zemlje i mora, širenja i zaustavljanja, dočarana je u pjesmi „Korijeni“, u kojoj se autorica preobražava u Morsku sirenu, doživljavajući mahovinu kao morske alge, da bi se potom preobrazila u šumu, uplela se u njezino korijenje. Ples zraka i vode izražajan je u pjesmi „Pomračenje mjeseca“ u kojoj se nebeska tijela (Mjesec i Sunce) nadmudruju nad morskim ogledalom, bore se na granici zatamnjenja i osvjetljenja, smrti i rađanja. Česta je autoričina preokupacija vrijeme, odnosno njegova zagonetka. U svojoj vremenskoj kapsuli autorica prelazi životni put od rađanja do vječnosti, čak i povijesni put koji traje stotinama milijuna godina. Tako u pjesmi „Jantar“ žali što nije ostala u nekoj pretpovijesnoj kolijevci mira (okamenjena u jantaru). U pjesmi „Izgubljeno vrijeme“ početak vremena je rađanje, a poslije postajemo izgubljeni putnici kroz vrijeme u zagonetnoj čahuri vlastita života. Vrijeme autorica dočarava i fizikalno i filozofski; vrijeme je naš život na zemlji, ali i naše postojanje u svemiru bez kazaljki.
Uz motiv vremena u zbirci se počesto javlja i motiv sjene koja simbolizira strah, neizvjesnost, prijetnju, ali i sigurnost, neku vrstu zaštite bića u vlastitom odrazu koje ga stalno prati.
Premda se većina pjesama zbiva u prirodi, autorica znade poetizirati i gradske slike, kao u pjesmi „Proljetna geometrija“: Granaju se / noćne sjene // Gvaš tehnikom izrađene / oborinske svjetiljke, / njihovi su autori. / Po pločnicima grada / leže florističke slike. // Procvjetale glave / japanskih trešanja, / nakovrčane, / kao ženske trajne ondulacije / važno su zaposjele nogostupe.
Metafora pjesnikinji nikada ne manjka – kao da se cijeli svijet raslojava i preslaguje čim ga ona dodirne duhom i rukom. Zbirka je puna i nadrealnih slika koje često otkližu u skladnu sliku, poput brzaca što otječu u slap. Tako, npr. u pjesmi „Ples života“ autorica pjeva: Na trepavicama mi visjela, / sva nerođena djeca Svijeta. / Duše im se lijepile po mojoj kosi. / Svojim tankim prstima, / nježno sam ih skidala. / I spremala u svoju nutrinu.
Poseban je ciklus posvećen pjesmama čija je tema sama pjesma koja postaje samoživo biće, s riječima, interpunkcijom i drugim organima, koja samu sebe stvara i secira. Tako pjesma „Gejzir“ završava stihovima: Sada tečem u slovima. / Ona plivaju. / Okreću se leđno. / Pa tonu u dubinu misli. / Zapljusnem ih zadnjom kapljom, / i tjeram u stihove zaborava. / Koprcaju se. / Cijelu me zamute. / Napravim od njih ponornicu. / S njom odvedem slova / u utrobu zemlje. // Živa Pjesma zakopana./
I baš ovakve pjesme pokazuju da pjesnikinja ima svijest i samom pjesništvu – živa pjesma kao da se odvaja od svoje vezilje i sama nastavlja svoje tkanje.
Pjesme Marije Rukljač pitke su i slojevite u isto vrijeme, prijateljski su raspoložene prema nama čitateljima, primaju nas rado u sebe, miluju nas svojim stihovima i zanose nas svojim tajnama. Imaju bogat vokabular i duh prepun preobraženja. U svom kozmopolitskom zamahu pjesnikinja je zahvatila jako mnogo svijeta, slikovitog i kontemplativnog, a ulov na poetskoj tezgi jednostavno nema cijenu.
Lada Žigo Španić
Pozivnica na promociju knjige BIJELIM RUKAVICAMA PJESMA DOTAKNUTA Marija Rukljač
SVI NAŠI SVJETOVI Mladen Jurčić
SVI NAŠI SVJETOVI
Mladen Jurčić
Urednica: Zorka Jekić
Design korice: Nediljko Bekavac Basić
Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 196 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-95-8
Maloprodajna cijena: 19,74 €
SVI NAŠI SVIJETOVI Mladen Jurčić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 196 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-95-8
19,74 €
UMJESTO POGOVORA
Jedna od najzanimljivijih ideja današnjice jest prilično utemeljena pretpostavka da postoji mnogo više dimenzija osim nama poznate tri, ili četiri (uključimo li vrijeme), pa ta moguća multidimenzionalnost stvara čak i usporedne svemire s beskrajnim mogućnostima različitih svjetova. Znanstvenici čak tvrde da zbog tako golemog broja mogućnosti nije nevjerojatno da postoje planete posve nalik Zemlji, koje su se vrlo slično razvijale. Zato u tim alternativnim svjetovima mogu postojati i naši dvojnici, koji žive različitim životima, a možda se od nas razlikuju po mentalnom ustrojstvu i životnim prilikama, jer donosili su drukčije životne odluke i otiskivali se drugim putovima od naših.
Jedno je od najintrigantnijih pitanja možemo li pomoću putovanja kroz drugedimenzijenašegaživota i svijeta uistinu mijenjati, ispravljati, pa čak i brisati pogreške, propuste i krive poteze, možemo li naći onu za nas najbolju inačicu našega života i svijeta u kojemu bi se, po toj teoriji, pred nama otvorile neslućene mogućnosti i još nesanjani obzori?
Često se kaže da učimo na greškama, ali nevolja je u tome da ih, kad ih počinimo, nerijetko više ne možemo ispraviti, a što je greška veća, manja je mogućnost ispravljanja. Životna lutanja često nas odvode na stranputice s kojih se je teško vratiti i na kojima se gubimo. No koji su putovi najbolji i koje su odluke posve ispravne? Koji bi i kakav svijet bio potpuno naš, a bismo mu bili potpuno pripadni? Gdje je za nas najpogodnija stvarnost i kakva bi ona bila? Kako bismo se ponašali i što bismo učinili kad bi nam bile dostupne različite inačice našega svijeta? Protagonist ovog romana dobija priliku da sve to istraži, ali…
Nažalost uvijek postoji „ali“… ono nepoznato, nepredvidljivo i neočekivano. Ipak, protagonist romana „Svi naši svjetovi“ dovoljno je uporan, znatiželjan, pustolovnoga je duha, a k tome ga vodi i potraga za ljubavlju, pa će ga, vjerujem, sa zanimanjem slijediti isto tako duhovno pustolovni čitatelji, kakvi obično i uživaju u intrigantnim, neobičnim obzorima prema kojima se pružaju široko maštoviti, ali po svojim predviđanjima i zamišljanjima nepresušno zanimljivi i uvijek plodni krajolici žanra znanstvene i ine fantastike.
Mladen Jurčić
BILJEŠKA O PISCU
Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je završio Filozofski fakultet, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu, eseje i drame, a objavio je tri romana: Smisao modrine, Otajstveni portal i Svi naši svjetovi, pet zbirki pjesama: Daljine, Blizina, Kralj nedogleda, Nikome, Posljednje samoće i Udomaćen u tišinu, tri zbirke priča: Susreti s Kristom, Na izvoru ponoći i Jedan od nikojih, zbirku eseja: Bitka za smisao i dvije drame: Tijelo dubinama i Palača u zraku. Znanstveno fantastične priče Mladen Jurčić pisao je i pod pseudonimom John Foster. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima: Nova Istra, Republika, Zrcalo, Usponi, Marulić, Kačić i drugima.
Zastupljen je u Vjesnikovu zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača, u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana u izboru i prijevodu Leonida Talalaja.
Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić je preveo nekoliko desetaka knjiga. Pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje je pjesme sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik engleskog jezika u pučkim i srednjim školama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Član je društva hrvatskih književnika. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.
predstavljanje knjige ARIZONA BALKAN Dorotea Vučić
LOVCI NA ILUZIJE Zoran (Ante) Jurišić
LOVCI NA ILUZIJE
Zoran (Ante) Jurišić
Nakladnik: Biakova d. o. o.
Sunakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Podstrani
Urednica: Zorka Jekić
Naslovna korica: Zoran Jurišić: Vilanjski ples, akrilik
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 144 str.
ISBN 978-953-8375-71-2 (Biakova, Zagreb)
ISBN 978-953-7581-53-4 (MH Podstrana)
LOVCI NA ILUZIJE Zoran (Ante) Jurišić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 144 str. ISBN 978-953-8375-71-2 (Biakova, Zagreb) ISBN 978-953-7581-53-4 (MH Podstrana)
16,00 €
LOVCI NA DUBOKA SJEĆANJA
U današnje doba brzog ulaska u literaturu i laganih tema za razne „uspješnice“, čitatelj i kritičar začudi se kad naiđe na seriozan povijesni roman, kakav nalazimo u produkciji Zorana Jurišića, poznatog literarnoj publici po zahtjevnim projektima. Međutim, možda je upravo pravi čas da se podsjetimo kako je čovječanstvo napredovalo upravo tamo, gdje je mit držao svijet na okupu: u njemu je bila poezija, filozofija, povijest, odnos zemaljskog i nebeskog, korijeni postanka: sve što je čovjeku trebalo da se ne bi osjećao izgubljenim na tvrdoj zemlji, pod nebeskom kapom. Danas naprosto „izbačen iz mita“ i prepušten površnim idolima novca, uspjeha, brzine i prestiža, čovjek je zapravo siroče, nemoćno izgraditi vlastitu sliku svijeta i vremena.
Jurišićev je roman oslonjen na ilirsku i ranokršćansku tradiciju. Donosi sliku naselja, stanovnika i običajnog života na prostoru oko brda Perun, u današnje vrijeme poznatom kao Poljička planina. To je svijet druida i starovjeraca, koji vjeruju u mitsku Mokoš, Velesa i Peruna, s točno podijeljenim ulogama i utjecajima, a koji se odražavaju u ciklusima ratarske godine. Gromovnik Perun najmoćniji je vrhovnik među njima: on ubija Zmaja, biće podzemlja, koji utjelovljuje zle i mračne sile, vrebajuće na ljudsku dušu. Po živahnim i likovno upečatljivim Jurišićevim opisima, lako je zamisliti prvotni krajolik: vrleti Mosora, rijeke Žrnovnice i more, kamo su plemenski vođe doveli prva pokoljenja Hrvata. Divlje, lijepo, netaknuto i puno snage – baš kao i ljudi koji će krajolik preobražavati, podrediti svojim potrebama i nastaniti životom.
U nekim mirnim i sretnim trenutcima, među ljudima kruži bukara medovine, lomi se pogača, teče razgovor. Sinovi i mlađi naraštaj, sve do gotovo nevidljivih žena, bespogovorno slušaju glas gospodara i oca, koji imponira snagom i autoritetom. U opisu Gojmira, jednog od centralnih likova i pokretača radnje, to se jasno vidi:
„Široka pleća, prosijede vlasi, čvrste ruke i uspravan hod.“ Cijelu godinu, članovi roda bave se brigama oko stada, prikupljanjem hrane za zimu i dokazivanjem ratničke spremnosti, da bi bili spremni „ratovati na zov kneževske trube“. Stočari, postepeno prelaze među poljodjelce, sijući raž, pšenicu, proso, te uzgajajući vinovu lozu.
Pojavljuje se i važan element trgovine, razmjene dobara. Gojmirovo pleme „trguje solju sve do Spalata (Splita), pri čemu ne mare mnogo za rimsko naslijeđe i bivši sjaj: rimska palača (vila rustica) postaje hambar i spremište soli moćne obitelji Barišić. U toj točki civilizacije, Hrvati i Iliri počinju se miješati, vezati imovinom i brakovima:
„Seoca bijahu podijeljena, a zajednička zemlja i pašnjaci miješali se, ulazili jedno u drugo, vlasništvo isprepletalo poput šara na djevojačkoj marami.“ Premda naizgled miran i harmoniziran, ovaj svijet potkopat će vjerske razlike. Slavenski bogovi pripadaju Hrvatima, dok njihovi susjedi Pituntini vjeruju da svijetom i nebom vlada jedan Bog i njegov sin Isus Krist. Autor sažeto zaključuje: „Vjere su oduvijek samo razdvajale, nikada nisu spajale. (…) Jedan bog nije mogao uz drugoga, u stopi zemlje na koju su noge položila dva božanstva, jedan je uvijek bio pretičak.“
Na ovim pretpostavkama razvija se daljnja radnja romana, u koji će se snažno uplesti pitanja (ne)slobodnog izbora partnera, ženidbe, natjecanja, obrane časti i „naplate krvarine“. U jednom prilično bolnom i snažnom konglomeratu, gdje upoznajemo važan obred zamomčenja (kako dječak postaje muškarac), te važnost „izbora nevjeste“, probudit će se nagoni, uzavreti krv, dovodeći do strašne osvete, u kojoj će živote izgubiti ljubavni par i nerođeno dijete, te potom i sam ubojica, nad čijim imenom stoji tajni pečat preljubničkog podrijetla. Sve zajedno, opisano realistički, filmskim nizanjem sekvenci, ostavlja snažan dojam na čitatelja, koji se na trenutak, uvučen u radnju, osjeti vinovnikom, akterom tih strahotnih događaja.
Pod firmom „dijeljenja pravde“, upliće se Crkva kao svjetovni gospodar, namećući novu vjeru, koja donosi smrt nepokornim žrecima, spaljena sela, preoranu zemlju, otimačinu i okrutnost, kako to već biva s oslobođenim zlom i nasiljem. Uvjereni da čine veliko djelo i misiju, svećenici novoga svijeta ravnodušni su na ove patnje bez razloga, a mladoga će kandidata stari klerik poučiti kako narod treba držati „u strahu i pokornosti“, inače bi mogao pobunom uzdrmati njihovo lagodno carstvo zemaljsko u kome, uistinu, nema milosrđa ni ljubavi za čovjeka. Na kraju, kao veliki simbol jedine preostale slobode, zrakom kruži sokol i klikće, puštajući nas da se zamislimo – jesmo li zaista išta naučili od povijesti, od dubokih sjećanja ljudske vrste?
Ili smo neuspješni lovci na iluziju koja vazda nestaje, blijedi i uzmiče, pred našim duhovnim okom.
Božica Jelušić, književnica
Post skriptum
Hrvati su na kršćanstvo prešli dragovoljno, bez prijetnje mačem i prisile, kako su npr. kršćansku vjeru primili Ugari i neki drugi narodi. Najveći zamah pokrštavanju Hrvata donijeli su učenici sv. Ćirila i Metoda u 9. stoljeću, koji su uveli bogoslužje na Hrvatima razumljivom slavenskom jeziku. Hrvatskom crkvom tada je upravljao hrvatski biskup koji je stolovao na kneževu dvoru, pa iako je knez Branimir dobio papin apostolski blagoslov, narodnu crkvu bizantskog obreda nije dirao. Narodna crkva u Hrvata održala se i nakon splitskih crkvenih sabora, a padom hrvatske kraljevske dinastije sačuvala se u Bosni sve do dolaska Turaka pod nazivom Crkva krstjanska. U jednoj maloj hrvatskoj kneževini – Poljicima, opstala je crkva na narodnom jeziku uz svećenike glagoljaše, a Poljička kneževina je zadržala svoju glagoljašku narodnu liturgiju sve do Drugog vatikanskog koncila 1966. godine. Tad je Sveta Crkva Katolička u potpunosti dokinula obveznu latinsku crkvenu liturgiju, te dozvolila da se svete mise drže na narodnim, materinjim jezicima.
U Podstrani, jugozapadnom dijelu nekadašnje Poljičke kneževine, i danas smo svjedoci ostatcima naše stare vjere. Na negdašnjim svetim mjestima staroslavenske mitologije i danas, kao svjedok onome bezimenom hrvatskom svećeniku, još postoje crkva sv. Jure na mjestu gdje je bilo Perunovo svetište, crkva Gospe u Siti na Mokošinom mjestu, dok je kapela za duše u čistilištu na Velesovu svetištu potpuno srušena, ali se zna mjesto na kojem je bila sagrađena. I lik kamenog spavača, boga Peruna, na brdu koji nosi njegovo ime, neće odnijeti ni bure ni oluje, kao što evo, nije iščezlo ni naše sjećanje na njega.
No, nestalo je sjećanje na našu glagoljašku vjersku tradiciju. Godina 925. u hrvatskoj je povijesti obilježena kao godina najveće hrvatske državničke pobjede, godina krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Zauzvrat, kralj Tomislav je na Prvom splitskom crkvenom saboru iste te godine, da uzvrati papi za kraljevsku čast i krunu, uveo latinski jezik u crkvenu liturgiju i zabranio rad narodne Hrvatske crkve. No, Hrvati ko Hrvati, nisu prihvaćali nametnutu obvezu latinskog jezika u bogoslužju kojeg, osim malog dijela plemića, nisu razumjeli i radije su i dalje slušali glagoljaške svećenike. Mijenjali su se i hrvatski kraljevi, neki su bili za latinsku, drugi pak za narodnu Crkvu. Sve je kulminiralo ubojstvom hrvatskog kralja Slavca, kralja narodnjaka, za čiju su smrt odgovorni `latinisti`, a potom i Dmitra Zvonimira, kralja, podržavatelja `latinista` kojeg ubiše Hrvati narodnjaci. Na koncu, u bitci na planini Gvozd sukobila se vojska Hrvata narodnjaka koje je vodio posljednji kralj hrvatske narodne loze Petar Svačić i ugarska vojska podržana vojskom Hrvata `latinista`. Tad je Hrvat digao mač na Hrvata, da bi nemilo, iz kojekakvih vjerskih, stranačkih ili ideoloških razloga, među se ratovali do današnjih dana. Sve do Domovinskog rata, kad su po prvi put nakon 888 godina Hrvati bili u istom stroju.
Tako godina 925., bješe godina najveće državničke pobjede – stvaranja hrvatskog kraljevstva, ali i našeg najvećeg poraza – narodnog raskola. Posljedice – propast hrvatskog kraljevstva, te gubitak samostalnosti i suverenosti nacionalne države, za Hrvate bijahu tragične. No, to je već neka druga, posve druga priča.
ŽIVOT MEĐU KORICAMA Lada Žigo Španić
ŽIVOT MEĐU KORICAMA
Lada Žigo Španić
(Eseji, Kritike)
Urednica: Zorka Jekić
Recenzenti: Davor Šalat i Lidija Dujić
Korektura: Dunja Tokić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 252 str.
ISBN: 978-953-8375-56-9
ŽIVOT MEĐU KORICAMA Lada Žigo Španić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 252 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-56-9
29,40 €
DUBOKI ZARON U SVIJET KNJIGE
Lada Žigo Španić svestrana je književnica i, u prošlosti, dugogodišnja novinarka, koja se osobito istaknula svojim proznim knjigama, mnoštvom eseja i književnih kritika, koje objavljuje u najvažnijim domaćim književnim časopisima te znalačkim vođenjem intrigantnih književnih tribina i predstavljanja. Dosad je objavila sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju. Za roman Rulet dobila je Nagradu Europske unije za književnost, knjiga je prevedena na više jezika i imala je odličnu recepciju u više europskih zemalja. Svojim romanima i kratkim pričama bila je u najužim izborima za nekoliko važnih hrvatskih nagrada za prozu. U svojim proznim tekstovima Lada Žigo Španić, i pod dojmom nekadašnje novinarske prakse i otrežnjujućih socijalnih i psiholoških uvida, vrlo se izravno i kritički suočava s aktualnim društvenim problemima kao što su novinarski senzacionalizam (Ljudi i novinari), radikalni feminizam (Babetine), trend duhovnih iscjelitelja (Iscjelitelj), poslijeratna Hrvatska (Rulet), drama očajnika koji se nisu snašli u kapitalizmu (Noć ruskog ruleta) i depresija (Živote, samo teci). Uz to što je spisateljica proze, ona je na domaćoj književnoj sceni intenzivno percipirana i kao ona koja u prvome redu esejističkim diskursom izrazito upućeno i ažurno reflektira o novim knjigama različitih žanrova i o raznovrsnim pitanjima koja one provociraju – od estetičkih i spoznajno-filozofskih do etičkih i društvenih. Time je razvila osobit diskurzivni izričaj. On u sebi objedinjuje esejističke i književnokritičke karakteristike, čak i dubinske filozofske i iskustvene spoznaje o književnim djelima te iznimno složenom, često negativnom i destruktivnom, društvenom kontekstu koji ih okružuje, ali istodobno biva i dio same njihove homogenije ili heterogenije strukture.
Autorica svoje živopisne eseje, odnosno književne kritike, oblikuje vještom kombinacijom književnog i filozofijskog pristupa, jer prodire ne samo u literarne sastavnice djela, nego dubinski ulazi i u esencijalne probleme, smještava ih u prostor i vrijeme u težnji za filozofijskim sažimanjem bitnih tema i dilema. Za njezine kritike najkarakterističnija je spoznajna pustolovnost kojom zalazi u slojevitu fenomenologiju knjige, uvijek povezanu sa životom, pa njezine kritike razbijaju bilo koje ustaljene okvire i prelaze u živopisne eseje. Autorica estetski doživljaj knjige stavlja u širok društveni, kulturološki i psihološki kontekst našega vremena. Stoga su ti tekstovi sadržajno osebujni, bez ikakve teorijske pretencioznosti koja bi knjigu udaljila od njezina vlastitog sadržaja. Takvi njezini eseji i kritike, nadalje, čitaju se gotovo kao proza koja je puna, ne samo književnih i filozofijskih, nego i socioloških, čak i antropoloških pristupa. Što se tiče stila pisanja, za autoricu je i kritika neka vrsta „umjetnosti o umjetnosti“ (na tragu A. G. Matoša), jer doživljaj djela i sama pretače u profinjeno napisane tekstove u estetskom ruhu te tako od književnih analiza stvara zaigranu misaono-poetsku strukturu, neku vrstu umjetničke arabeske. I u kritikama i esejima autorica se, dakle, ističe i kao spisateljica. Sve to, dakle, znači i da su i same književne kritike koje Lada Žigo Španić posvećuje nekoj konkretnoj knjizi, oblikovane esejistički i živopisno, bez zamornoga znanstvenog aparata, ali i bez fluidnoga impresionizma, koji bi knjigu stavljao samo u kontekst subjektivnih doživljaja. Sve se spomenute karakteristike autoričinih eseja i književnih kritika očituju i u rukopisu njezine opsežne knjige pod naslovom Život među koricama, a koja okuplja četrdesetak opsežnijih tekstova objavljivanih u raznim književnim listovima i časopisima (Vijenac, Kolo, Poezija, Kaj, Stav itd.) u zadnjih desetak godina. Knjiga se sastoji od tri dijela, što pokazuje autoričinu široku tematsku lepezu – od proučavanja raznih domaćih i svjetskih književnih i kulturoloških fenomena do analiza proznih i pjesničkih djela naših istaknutih suvremenih autora. Prvi dio U moru esejistike raznorodan je po stilu i preokupacijama, jer obuhvaća temeljite književne analize opusa nekih naših klasika (Spoznajni krug Nikole Šopa u esejima Višnje Machiedo, Poezija kao duhovna alkemija – o Zvonimiru Balogu itd.), kao i razne književne i kulturološke fenomene (Iskreno o kulturi laži i kiča, Je li humanizam kapitulirao?, Nobelova nagrada za književnost – umjetnost, politika i diplomacija, Bog u hrvatskoj književnosti – od rezignacije do empatije itd.) Tu je i osebujan tekst U vremeplovu s romanom Kratki izlet Antuna Šoljana, u kojem autorica kreira neobičan dnevnik čitanja te stavlja klasično Šoljanovo djelo (dio po dio) u suvremeni kontekst komunicirajući s duhom pisca. Drugi dio knjige naslovljen je Hodnicima proze i obuhvaća kritike proznih knjiga naših istaknutih suvremenih pisaca raznih poetika (Ludwiga Bauera, Božice Jelušić, Lane Derkač, Dražena Katunarića, Ratka Cvetnića, Ivane Šojat, Milane Vuković Runjić, Roberta Roklicera i Mladena Machieda ). Treći dio knjige, pod nazivom Ronjenje u poeziji, obuhvaća kritike pjesničkih knjiga (Darije Žilić, Drage Štambuka, Davora Šalata, Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Božice Brkan, Ane Horvat – s više tekstova o njezinim knjigama i važnim antologijama). U vezi s koncepcijom i kompozicijom rukopisa knjige Život među koricama, knjigu bismo mogli doživjeti kao živu strukturu – sve započinje bogatom esejistikom koja apostrofira bitne teme književnosti, anomalije naše i svjetske književne scene te civilizacijske paradokse koji su usađeni u književne svjetove (što bi mogla biti krošnja knjige). Potom slijedi niz prikaza proznih i poetskih knjiga hrvatskih suvremenih pisaca (što bismo mogli shvatiti kao deblo, stalan rast naše književnosti, objavljivanje novih knjiga). A sve je to, pak, usađeno u korijen „stabla“, u povijest hrvatske književnosti, što knjigu, uz izrazito sinkronijsku dimenziju, dopunjuje i onom dijakronijskom. Možemo zaključiti da Lada Žigo Španić u svojoj knjizi Život među koricama ulazi duboko u svijet knjige, ne ostaje samo na njezinim formalnim sastavnicama, odnosno opire se složenoj stručnoj terminologiji, koja bi zamaglila tekst i učinila ga nečitljivim. Ona piše eseje i književne kritike ne samo za stručne oči, nego i za sve pismene čitatelje, koji će, nakon živahnih i slojevitih analiza, doista poželjeti pročitati knjigu o kojoj se govori. Zbog svega toga valja pohvaliti stručnu, dubokoumnu i zanimljivo pisanu knjigu Život među koricama Lade Žigo Španić.
dr. sc. Davor Šalat
ŽIVOTOPIS
Lada Žigo Španić (Zagreb, 1970.) dugogodišnja je književnica, kritičarka, esejistica i voditeljica književnih tribina. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012. godine za roman Rulet, koji je objavljen na slovenskom, makedonskom, španjolskom, talijanskom i albanskom. Objavljuje tridesetak godina u raznim kulturnim novinskim prilozima i u književnim časopisima (Vijenac, Kolo, Republika, Europski glasnik, Most, Književna republika…). Hrvatski radio emitirao je njezine priče i romane, gostovala je i u mnogim radijskim emisijama, kao i na Hrvatskoj radioteleviziji. Kao dobitnica Nagrade EU često gostuje u inozemstvu na sajmovima knjiga i sveučilištima. Objavila je sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju.
Živi i radi u Zagrebu kao samostalna književnica. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnika, gdje dugi niz godina vodi književne tribine.
Biakova's Website 