Nakladnička kuća
INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl Urednica: Zorka Jekić Pogovor napisala: Lada Žigo Španić Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4 Maloprodajna cijena: 14,70… Više
JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić Urednica: Zorka Jekić Design korice: Nediljko Bekavac Basić Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1 Maloprodajna cijena: 30,00 € Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je… Više
STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković Urednica: Zorka Jekić Lektorica: Dunja Tokić Uvez: Tvrdi Broj stranica: 152 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-62-0 Maloprodajna cijena: 15,00 € ZAVODLJIVA OTUDENOST Stvoritelj u lošem društvu novi je roman znanstvenika i književnika Darka Oreškovića.… Više
RUKE U SVEMIRU
Alka Pintarić
Urednica: Zorka Jekić
Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević
Design korice: Božidar Bekavac Basić
Priprema za tisak (DTP)
Nediljko Bekavac Basić
dominikmons@gmail.com
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 64 str.
Format: 19×16 cm
ISBN 978-953-8375-33-0
Maloprodajna cijena: 16,00 €
RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: 19×16 cm ISBN 978-953-8375-33-0
16,00 €
Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.
Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.
Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!
Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.
Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.
Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).
Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…
One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).
I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.
U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.
skraćena verzija recenzije
dr. Ljubomira Radovančevića
TISUĆU I JEDNA ZORA
Dobranić Ričard – Riki
Urednice:
Darija Žilić
Zorka Jekić
Lektorica: Dubravka Bouša
Design Korice: Nediljko Bekavac Basić
Fotografija na naslovnoj korici:
Ričard Dobranić – Riki
Priprema za tisak (editing & layout)
Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 142 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-16-3
Maloprodajna cijena: 16,00 €
TISUĆU I JEDNA ZORA Dobranić Ričard – Riki
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 142 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-16-3
16,00 €
„Tisuću i jedna zora“ zbirka je pjesama, zapisa i meditacija prerano preminuloga samoborskog pjesnika Ričarda Dobranića – Rikija. Zahvaljujući trudu njegove majke Ljubice, sačuvane su bilježnice prepune tekstova i pjesama, a izbor iz prve rukopisne bilježnice koju je sam autor nazvao „Muka“, donosi uvod u Ričardovo bogato stvaralaštvo koje na taj način izlazi iz sjene i zaborava. Riječ je o rukopisu „Tisuću i jedna zora“ u izdanju Biakove, o potresnom svjedočanstvu suočavanja s bolešću i s vlastitom smrću. Ričard, potpuno svjestan da odlazi s ovog svijeta, pomirljivo piše o svojoj boli, bolničkim danima, no prije svega o svom odrastanju, o različitim periodima života, o životu kao kretanju u krugu, o svojim ljubavima, zanesenostima, ali i životnim tegobama, siromaštvu, o obitelji i o smrti stvarajući od krhotina cjelovitu sliku. Sve to ispisano je autentičnim i snažnim glasom, ponekad frenetičnim ritmom, u pjesmama i zapisima u kojima se povezuje refleksivno i lirsko. I pritom Ričard kao lirski subjekt niti malo ne štedi sebe i svoje životne izbore, u solilokviju pred odlazak kao da sabire svoja sjećanja, iskustva, prošle ljubavi, razgovore, zablude, knjige koje je čitao, brigu roditelja za koje zna da će patiti nakon njegova odlaska. I u tom razgovoru sa sobom, autor razgovara i s čitateljem i s Bogom, otvara dušu koja je okrenuta prije svega duhovnom, nematerijalnom svijetu, prema molitvi i patnji, te prema spoznaji o smislu vlastita života, koju je upravo iskustvo patnje produbilo. U tom smislu, naslov knjige koji je knjizi podarila urednica Zorka Jekić iz Biakove, svjedoči o tome da unatoč tragediji, Ričard nastavlja živjeti u svojim pjesama, „u tisuću i jednoj zori“. Ričard se obraća čitatelju kojem na što jednostavniji način želi približiti svoje iskustvo i doživljaje, te vjerujemo da će ova knjiga pružiti duhovni užitak i utjehu koju samo mudri pjesnici umiju pružiti kroz svoje stihove. A Ričard to svakako jest bio i nastavlja biti u svojoj poeziji. Jer to je poezija koja traga za istinom zbog užitka u pisanju, ali i zbog želje da se još više približi majci: „Nadam se da ću joj se što više približiti pišući ovu knjigu, a ako je još netko pročita i ako mu donese promjenu, bit će to samo potvrda da nije sav taj put bio uzaludan.“ Zato čitajmo Ričardovu poeziju i uživajmo u životu i u umjetnosti, kako nam i sam autor poručuje!
Darija Žilić
PRIVILEGIJA LETA
Snježana Radetić
Urednica: Darija Žilić
Lektorica: Suzana Rupenović
Oblikovanje naslovnice i prijelom: Dea Curić
Uvez: Meki s klapnama
Broj stranica: 144 str.
Format: 13×19 cm
ISBN 978-953-8375-01-9
Maloprodajna cijena: 13,24 €
PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić
Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 144 str. Format: 13×19 cm ISBN 978-953-8375-01-9
13,24 €
Snježana Radetić u knjizi Privilegija leta, koja se sastoji od tri ciklusa, donosi poeziju koja govori o potrazi za vlastitim glasom, identitetom, o strasti i ljubavi, odnosu prema voljenom, o složenim obiteljskim odnosima.
A prije svega to je poezija o biću žene koja se posve otvara, daje svoju utrobu, svoje srce čitateljima. U prvoj pjesmi svog rukopisa, u ciklusu Prečicom do tebe govori o vlastitom nadahnuću, muzi koju uspoređuje s neukrotivošću „divnog bengalskog tigra“. I doista, način na koji je pisana ova zbirka frenetičan je, kao da su pjesme nastajale u dahu, noseći pritom potpuno oslobođenje autorici, otvaranje, porađanje vlastite tmine. I kao da u tom neukroćenom pisanju autorica odlučuje izvući „svoj posljednji adut“ i ispisati svoje unutrašnje biće koje u sebi bilježi strasti, čežnje, rane, bijes, tugu, mahnitost i radost.
Snježana Radetić čini to beskompromisno, iscrtava sebe, odnosno vlastitu lirsku junakinju, kako bi kroz pisanje tog, kako ga naziva „portreta“, obgrlila i zagrlila ranjeno biće i zavoljela u potpunosti vlastito jastvo. Čitatelje i čitateljice iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka.
I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje. I kao da smisao poezije i jest u iskazivanju svog bića koje se skrivalo, bivalo zatomljeno: „i dopusti sebi biti ona/ koju si dugo skrivala“. I taj drugi, koji omogućuje prepoznavanje, onaj je koji ogoljuje do vlastite biti: „da sam odjevena/a sasvim gola“. U hiperboličkim obraćanjima voljenom lirska junakinja Snježane Radetić otkriva svu strast i radost života, prepuštanja, povjerenja, pad, a potom let koji apostrofira u posljednjem dijelu knjige. Lirska junakinja podsjeća, retorički se pita, zavodi, usuđuje se, leti, kao da se u njoj potrgala brana i oslobodila svu bujicu sputanosti, prethodnih uvjerenja i stavova, zapretanih čežnji. I kroz te oluje, koje metaforički spominje, jača i njezino biće koje samo podvezuje vlastitu ranu, miruje, pa čeka nove zalete, nove početke i nove ljubavi. Neutaživost lirske junakinje kao da otvara prostor za ispisivanje snovitosti i života u cjelini. I kroz ljubav dopušta sebi stapanje, otkrivanje “nepoznate geografije“. A ta su geografija novi svjetovi, svijet voljenog bića od kojeg ne bježi jer joj otvara i ljubavnu strast, ali i bol kao njeno naličje: „tko će mu punom i nasmijanom/ znati prepričati ovu nevidljivu tugu/ koja nije imala svjedoka“. Ili „ti si me izdao/ poput stare cipele koja/ već iznošena/ ipak nažulja“. Svaki rastanak je odron, donosi nijemost utrobe i sve to pjesnikinja sjajno ocrtava i prikazuje. Svu tu tišinu i nemoć: „kad te raskomadaju jednog popodneva/ dok ne sluteći ležiš/ na rubu svijeta/ a noge ti plutaju nebom“. Kontrast strasti i gubitka sjajno je prikazan i u pjesmi Jutrima. Radetić se igra i s tzv. estetikom ružnoće, očuđuje povezivanjem ljubavi i smrti (Ljudi umiru, zar ne), eksplicitno piše o tragičnom doživljaju umiranja oca i o složenom, često zagušujućem odnosu kćeri i majke, posve disparatno donoseći raznorodne, ponekad netipične emocije. Dok „preslušava vlastite kosti“, pjesnikinja ispisuje simfoniju samorađanja, koje i jest potka, jer kao što je i spomenuto, bit i jest na kraju u ljubavi prema sebi, toj sebi koja je ostala bez vlastita glasa: „kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih/ da se sama sebi svidim na prvi pogled/ da se zaljubim u nasmijanu sebe/ i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama“.
U emotivno snažnoj i stilistički izbrušenoj poetskoj knjizi Snježana Radetić čitatelje će ostaviti bez daha, jer riječ je o poeziji koja se ne srami osjećaja, o njima vješto i zanosno piše, bez šmiranja, otvarajući prostor za nove letove.
Darija Žilić
OPREČNA NADANJA
Jadranka Ivandić Zimić
Urednica: Zorka Jekić
Lektorica: Tena Babić Sesar
Uvez: Tvrdi
Format: A5
Broj stranica: 62 str.
ISBN 978-953-8375-45-3
Maloprodajna cijena: 12,81 €
OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić
Uvez: Tvrdi Format: A5 Broj stranica: 62 str. ISBN 978-953-8375-45-3
12,81 €
TRAGANJE ZA LJUBAVLJU I SMISLOM
Knjiga pjesama u prozi Oprečna nadanja znanstvenice, pjesnikinje i prozaistice Jadranke Ivandić Zimić (1965.) zbirka je ljubavne poezija. Nastajala je od autoričine najranije mladosti sve do njezine prerane smrti 2022. godine. To su promišljanja jedne senzibilne intelektualke o osobitim trenutcima u životu i ljubavi, moglo bi se reći, traganje za ljubavlju i smislom. Ljubavi koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena, sretna ili nesretna, ali ljubavi bez koje život nema smisla. Govori o ljubavi koja je tu i koja nema neki poseban razlog postojanja. Ljubav kao utočište. Ljubav koja je oduvijek bila tu i koju je susret dvoje ljudi samo probudio. Ljubav koja pobjeđuje sve životne nedaće. Ljubav koja je ovjekovječena u njezinim knjigama. Ljubav koja ostaje i poslije njezinih sudionika. Ljubav koja je jača i od smrti.
„U tom sanjarenju, u toj zaljubljenosti otvorio se i cijeli jedan svijet, moj svijet u koji uvijek mogu pobjeći od briga, od samoće, od sebe same.“ (Nemam razloga biti zaljubljena) Duboko potresena sviješću o prolaznosti i krhkosti ljudskog bića, kao da je slutila svoj prerani odlazak. Ali vjeruje u snagu umjetnosti koja kroz ljubav premošćuje odlaske. I tako Jadranka kaže:
„Pa i ako me potražiš pogledom dok odlazim pognuta u smiraju dana, ako ti kažu da me nema, da sam umrla, nestala u svitanje, pretraži srcem rub horizonta, tamo gdje se sreću planina i nebo, gdje su s cvrkutom odletjele ptice, tamo je započelo i moje umiranje.
… I zapamti, dok imaš ove riječi, imaš sve, nisi sasvim sam, a ni ja nisam sama.“ (Jednom kad vrijeme stane)
I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju… zapravo pjeva o ljubavi.
Uz prevladavajuću emociju – ljubav, prisutne su i druge emocije koje donosi bogat i proživljen život: slutnje, strepnje, čežnje, nade, tuge i sreće, tuga za zavičajem, egzistencijalna tjeskoba, istrgnutost, čuđenje…
Kontemplativno i ustreptalo pjeva o onoj tajanstvenoj čežnji koja pokreće ljude da čine dobro.
Poezija Jadranke Ivandić Zimić obiluje slikovitim prikazima prirode. Priroda joj je saveznik. Krajolici ogledaju unutrašnja stanja njezine tankoćudne osobe.
Pjesnički izričaji, u kojima Jadranka Ivandić Zimić neumorno slavi život i ljubav, tragovi su snažno proživljenog pjesničkog putovanja, i iskreno se nadam da će naći adekvatno mjesto u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.
Zorka Jekić
Zbirka pjesama u prozi ,,Oprečna nadanja” dr. sc. Jadranke lvandic Zimić prva je posthumno objavljena knjiga nagrađivane autorice jedinstvenog poetskog izraza koja je publiku osvojila zbirkom priča ,,Zvala sam se Ljerka” i koju je teška i kratka bolest naprasno spriječila u tome da do kraja ostvari svoj autorski i umjetnički potencijal. Ipak, za autoricom ostaje niz djela koji će posvjedočiti o njezinoj uključenosti u hrvatsku literarnu scenu, pa se nadam da će tako svoj put do čitatelja naći i ova, posljednja njezina knjiga, intimistička i ekspresionistička zbirka koja nam u duhu ranih radova Ive Andrića prenosi sušta osjećanja, spektar emocija s kojima se autorica hvatala ukoštac od svoje 17. godine pa do svoje smrti. Autoričin rad s ljudima omogućio joj je da proširi vlastiti spektar emocija i shvati ga iz više aspekata od prosječnog čovjeka, a taj je rad Jadranka Ivandić Zimić redovito unosila u svoje tekstove. Na kraju, sjećanje na Jadranku ostat će dok god je ljudi koji su je poznavali, dok god je onih koji su je voljeli i dok god njezine knjige budu dostupne hrvatskim čitateljima, na policama kućnih biblioteka i javnih knjižnica; svaki put kad se čitatelj pronađe u knjizi, Jadranka će biti tu, prisutna, i zadovoljna, jer sav njezin trud nije bio uzaludan.
Josip Ivanovic, urednik i prevoditelj
O AUTORICI
Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. godine u Zavidovićima u BiH. Cijeli svoj radni i profesionalni vijek provela je u Hrvatskoj (Krk, Desinić, Varaždinske Toplice), a najdulje u Zagrebu gdje je nakon kratke i teške bolesti umrla 24. studenoga 2022. u 57. godini. Završila je Studij za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, a zatim i poslijediplomski znanstveni studij iz Dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2010. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski stupanj doktorice društvenih znanosti. Primarna područja njezina znanstvenog i stručnog interesa bila je obitelj, djeca i mladi te problematika ovisnosti o drogama. Pisala je pjesme i kratke priče od 17. godine. Napisala je više od 100 pjesama, 50-ak kratkih priča i tri romana. Godine 2016. objavila je zbirku kratkih priča za djecu Neobična jutra jedne obične Flekice, a 2021. godine zbirku priča Taj čudesni životinjski svijet. Osim proze za djecu, ova talentirana pjesnikinja i prozaistica objavila je i tri knjige za odrasle: roman Praznina (2018.), zbirku priča Zvala sam se Ljerka (2018.), s kojom je 2016. pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske, i ljubavno-povijesni roman Dvije Veronike (2020.) u kojem obrađuje povijesne, ali i suvremene teme, pa se tako u središtu pozornosti nalaze dvije mlade žene, Veronika Desinićka i Veronika iz Zagreba, kojima će u dva različita povijesna razdoblja splet okolnosti i nesretna ljubav namijeniti strašnu sudbinu. Godine 2021. u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske objavljena je njezina prva zbirka pjesama i lirskih kratkih priča ili pjesama u prozi Amazonke i Kentauri. Oprečna nadanja njezina je druga knjiga pjesama u prozi koju je pripremila, ali koju nije uspjela objaviti za života. Objavljujemo ju sada u 2023. godini kao spomen na autoricu čiji je raskošni talent već i za njezina života prepoznala i kritika, ali nadasve i njoj draga publika.
WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU
Slavica Sarkotić
Urednica: Zorka Jekić
Korektorica: Dunja Tokić
Predgovor napisao: Siniša Matasović
Uvez: Tvrdi
Format: A5
Broj stranica: 118 str.
ISBN 978-953-8375-46-0
Maloprodajna cijena: 14,70 €
WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 118 str. ISBN 978-953-8375-46-0
14,70 €
“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.
Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.
Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”
Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.
Siniša Matasović
MOST OD PAPIRA
Zdravka Krpina
Recenzenti:
dr. sc. Inoslav Bešker
dr. sc. Dubravka Bouša
Urednica: Zorka Jekić
Slika na naslovnici: Slavo Striegl, Kupa, o. 1980,. akvarel, 39×50 cm
Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 300 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-95-5
Maloprodajna cijena: 27,00 €
MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 300 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-95-5
27,00 €
Zdravka Krpina Most od papira
Most od papira je dvojezična znanstvena studija (zbirka radova) o hrvatsko-talijanskim kulturnim dodirima.
Kako u uvodu autorica kaže: “Upućena je i svima vama, drugima, iako se i nećete složiti s mojom pruženom rukom u kojoj se ponekad, među redovima, krije bodljikavi plod indijske smokve, poneka gorka naranča okamenjenih stereotipa i s jedne, i s druge obale, a ponekad čisti nektar estetskog obožavanja.
Ova je knjiga doista pokusaj dogradnje jednoga mosta od papira, kada sam u svakom članku, tekstu, predavanju, od 1997. kada sam došla u Rim, do svog povratka u Zagreb 2017., malenom arheološkom lopaticom istraživala arhivske podatke, tekstove iz starih časopisa, znanstvenu literaturu pa uz dogradnju vlastitog asocijativnog svijeta, oživljavala i približavala nikad prekinuti put između Hrvatske i Italije.
Pred mojim je zanesenim očima uvijek stajao jedan most. Unatoč vojsci u raznim odorama, unatoč ponekad uzajamnom preziru, unatoč lažnim suradnjama, moj ‘most od papira’ stajao je uvijek kao jedina i neprikosnovena istina ljubavi između ove dvije zemlje i njihove uzajamne potrebe i potpore.”
Zdravka Krpina, Ponte di carta
Ponte di carta é uno studio scientifico bilingue (raccolta di articoli) dei contatti culturali italo-croati. Come dice l’autrice nell’introdizione:
,,Inoltre, é rivolta a tutti voi cari, anche se non sarete d’accordo con la mia mano tesa in cui a volte, tra le righe, si nasconde il frutto spinoso del fico d’India, qualche arancia amara di stereotipi pietrificati da entrambe le sponde, e a volte il puro nettare dell’adorazione estetica.
Questo libro é effetivamente un tentativo di aggiungere un ponte di carta, quando in ogni articolo, testo, conferenza, dal 1997 quando sono venuto a Roma fino al mio ritorno a Zagabria nel 2017, ricercavo dati d’archivio, testi di vecchie riviste, letteratura scientifica con una piccola spatola archeologica, fino all’aggiunta del proprio mondo associativo, ravvivavo il percorso e mi avvicinavo al viaggio mai interrotto tra la Croazia e l’Italia.
C’era sempre un ponte davanti ai miei occhi rapiti. Nonostante l’esercito in varie divise, nonostante a volte il disprezzo reciproco. Nonostante le false collaborazioni. Il ‘mio onte di cart’e sempre stato l’unica é inviolabile verita d’amore tra questi due paesi e le lorn eciproche esigenze e sostegno.”
ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI
Ljerka Car Matutinović
Urednica: Zorka Jekić
Lektura: Ljerka Car Matutinović
Dizajn korica: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 194 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-07-1
Maloprodajna cijena: 18,90 €
ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI Ljerka Car Matutinović
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 194 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-07-1
18,90 €
Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović
Iskustvo lijepih riječi peta je knjiga književnih ogleda autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Svi tekstovi u knjigama prethodno su objavljeni u Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske i obuhvaćaju razdoblje od 2005. do 2022. g.
Prethodno su objavljene knjige kritika iste autorice: Vijenac odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.) i Književni ogledi (2019.).
Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih u 2013. g. Ljerka Car Matutinović poznata je i talentirana spisateljica, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Književnim djelima i prijevodima prisutna je više od pedeset godina u kulturnom i književnom životu Hrvatske.
U novoj knjizi Iskustvo lijepih riječi autorica predstavlja 57 naslova suvremenih autora. Knjiga ima tri dijela: Razgovor s autoricom, Poezija i Proza.
Razgovor s autoricom je sjajan intervju Ljerke Car Matutinović i glavnog urednika u Vijencu Gorana Galića u kojem se vidi da je književnost dio njenog habitusa. Drugi dio knjige obuhvaća tekstove o poeziji u 34 prikaza. Treći dio knjige obuhvaća tekstove o prozi i sadrži 23 prikaza.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su između 2019. i 2022. godine. Razvrstani su po kronološkom redu objavljivanja prikaza knjiga u Vijencu.
Knjiga kritika Iskustvo lijepih riječi otkriva kontinuitet autoričina rada na prikazivanju knjiga, a uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika prikaz je književnog života u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća.
Autorica uglavnom svaka dva tjedna objavljuje prikaz neke knjige hrvatskih ili stranih autora (prijevoda) u Vijencu, tako da je u ovom petoknjižju uvršteno preko trista prikaza knjiga.
U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i o njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.
Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi svjedoči o autoričinoj ustrajnosti i poštovanju suvremenih autora, poznatih i manje poznatih pjesnika i prozaista. Ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koji svoja djela pišu na zavičajnim govorima.
Ljerka Car Matutinović je pronicljiva i nepristrana kritičarka. Njena jezična virtuoznost i sposobnost zapažanja olakšavaju čitatelju doživljaj određenog djela. Ljerka piše jasnim i čistim rečenicama. Njezini tekstovi o drugim autorima pridonose razumijevanju hrvatske suvremene književne produkcije.
Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi, zajedno s autoričinim prethodno objavljenim knjigama kritika, izuzetan je kritičarski poduhvat koji nadahnuto osvjetljava i promovira čari iskustva lijepih riječi.
Zorka Jekić
RAZGOVOR S AUTORICOM
Razgovarao Goran Galić
Ljerka Car Matutinović česta je gošća naše redakcije, pjesnikinja je to i publicistkinja posebna senzibiliteta, koja je ostavila važan trag na hrvatskoj kulturnoj sceni posljednjih pola stoljeća. Redakcijski razgovori s Ljerkom dragocjeno su vrelo iz kojih izviru živa sjećanja na različite protagoniste našega kulturnog života, crtice iz naše književne i kulturne povijesti kojih nema u službenim monografijama, a koje govore mnogo. Jedan takav razgovor odlučili smo oblikovati u pisanu formu i podijeliti ga s vama.
Taj vaš izraz izazovnije mogu prihvatiti iako asocira na natjecanje u nekim disciplinama, pa tko pobijedi. U mom slučaju nema pobjednika ni pobijeđenih: vlastita književnost ili književnost drugih?! Volim ovo čime se bavim. To je svojevrsni predah. Uostalom, cijeli sam život radila na nekoliko razboja: pisanje, objavljivanje, prijevodi, književnokritički rad. Tomu ću još dodati da sam bila profesorica književnosti na Petoj zagrebačkoj gimnaziji, lektorica hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci, urednica književnih emisija na Radiju Zagreb. Da još nabrajam? A zvali smo se i vikend-piscima.
Zbirka Vrijeme rastanaka pripada u razdoblje koje bih mogla simbolički nazvati „pjesnik nosi svoje pjesme na ogled“. Bila je to istinska potreba da Drugi vide u mojim pjesmama tu silnu žudnju za stvaranjem. Dragi Josip Pupačić, vrsni pjesnik, rekao mi je nakon što je pročitao moje pjesme: Odnesite ih u Republiku. I tako sam se našla pred vratima Republike, u nekom iličkom dvorištu. Ali nisam prešla prag tog književnog Olimpa. Nisam smogla hrabrosti suočiti se s tim nebesnicima. Bili su odveć bučni, međusobno su se sudarali nepodobnim riječima i taj mi njihov dalmatinsko-agramerski chat nije bio po ćudi.
To je razdoblje od gotovo pet desetljeća postojanog i, zašto ne reći, plodnoga stvaralaštva. Kad bih bacila pogled na neke naslove, kao na primjer: Kanat slaji od meda, Disan je, Jabuka na glavi, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Vrijeme punog Mjeseca, Kad već postoji planina, u kojima je osmišljen sav moj život, moja kreativna meštrija, onda bi se gospođa Inspiracija razmahala i nastajale bi nove pjesme. Najviše su me osvajali naslovi. Kad bih osmislila naslov pjesme, pjesma je bila tu. Tako je bilo i s prozom, pa i u mojim književnim ogledima naslov je izvor promišljanja. Kad odložim knjigu odabranu za Vijenac, pišem nove pjesme koje su na tragu vremena koje proživljavamo. To je moje „oživljavanje samoće“.
Ciklusi pjesama Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju i meni posebno draga pjesma Odiljat se, moj viteže nalaze se u zbirci Odiljat se (1983). Ta je zbirka svojedobno požnjela četrnaest izvrsnih kritika. I to je bio moj spoj s tradicijom dubrovačke renesansne poezije.
Napisala sam stotinjak soneta koji su tematski, intonacijski i izražajno vrlo raznoliki. Ne volim sofizme i vulgarizme u poeziji, ni cerebralno, hladno „mudrovanje“. U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj. Važno je raditi (pisati!). Nadahnute književne poslenice, tzv. žene pisci, nadmašile su muške kolege sjajnom invencijom i nepotrošivom emocionalnom i duhovnom energijom. Usprkos svemu!
Studij talijanskog jezika i boravak u Firenci proširili su krug pisaca koje sam prevodila. Najviše sam prevoditeljskog stvaralačkog truda uložila u knjige vrhunskih talijanskih autora, Carlo Collodi, Gianni Rodari, Alberto Moravia. Danteova pjevanja iz Pakla, Petrarkini soneti i genijalne storije Giovannia Boccaccia bili su moj užitak u prevođenju. Moja knjiga prijevoda Žena od kamena (izbor iz suvremene talijanske proze, 2005), talijanska narativna proza, izrastavši iz Boccaccia, donosi specifičan okus bivstvovanja do apsurda globalizirane svakidašnjice: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Bila je kreativna radost prevoditi maestralne domete talijanske književne riječi.
Doista, u Vijencu surađujem od 2005. i odonda sam objavila više od dvjesto prikaza knjiga i četiri knjige književnih ogleda. Dok listamo te knjige, izlaze pred nas poznati i manje poznati autori. Ono što ih spaja jest kreativnost i čudesno raznolik i specifičan tematski raspon. Čini se da smo zemlja pjesnika, ali i prozaisti, romansijeri su sada in. O dometima suvremene književne produkcije u nas trebala bi posebna studija. Ono što valja istaknuti jest tjeskoba vremena u kojem živimo i koju svatko od pisaca doživljava na poseban način. Ovaj gotovo potrošen svijet hrani se globalnim nesporazumima, netolerancijom, nezaustavivom pohlepom, nasiljem i dogmama. Sve su to duboki ožiljci na tijelu definitivno potrošačka društva. I suvremena književnost ne može nadvladati te društvene traume. Urušava se komunikacija. „Dežurni nazlobnici“, kako bi rekao Saša Vereš, stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca, među kojima uglavnom nisu kvalitetni pjesnici i prozaisti koji zaslužuju pozornost. Uzalud i provokacije stilskog pluralizma, vulgariziranje seksualnosti, evidentiranje kriminala. Uzalud online izdanja i tobožnja etičnost i vulgarna transparentnost društvenih mreža. Ni takozvana stvarnosna poezija i konstruiranje rečenica bez glave i repa, koje nazivaju pjesmama, nisu drugo no circulus vitiosus iz kojeg nema izlaza. I zato dobro prolaze samozvani pojedinci uključeni u arbitriranje kao da neometano uzgajaju marihuanu. Oni, podobni i samovoljni, kreiraju tzv. javno mišljenje. Paradoksalno su samouvjereni i usuglašeni s istomišljenicima. Ali ta društvena pojava i općepoznati jal hrvatski su specijalitet.
U usporedbi s današnjim 21. stoljećem čine se nekako nebeski azurnima, gotovo bajkovitim. Učenici su nekad nosili uniforme, bolje rečeno: kute, plave, azurne. I nastavnici također. Imala sam čast predavati u tzv. A-razredima. Sve sami genijalci, ali pristojni. Ja sam dopuštala učenicima da pravopis drže na klupi, da se sprijatelje s tom knjigom. Moji učenici kazivali su napamet stihove, Matoša, Vidrića, Cesarića, Tadijanovića i bogzna koliko sam im zbog toga „išla na živce“! Današnje globalno vrijeme, vrijeme mobitela, tableta, računala, igrica, tetovaža, poderanih traperica, prilično je incidentno i prema onome što nam podastiru tzv. mediji, stanje nije take it easy.
Knjiga Ma i Lu romansijerski povezuje životne dogodovštine blizanaca Ma i Lu. To je apoteoza radosnoga, bezbrižnog života koji treba pružiti svoj djeci svijeta. Bila je to lektirna knjiga objavljena 1989. u pet tisuća primjeraka (Mladost) i nedavno obnovljena, oživotvorena u ediciji Funditus pod naslovom Duplići Ma i Lu. Duplići, moji unuci Ma i Lu (Marko i Luka) sad su „odrasli dečki“. Marko je budući specijalist za dječju stomatologiju, a Luka je direktor marketinga u međunarodnoj kompaniji. Obojica se bave glazbom. Nisu napustili svijet umjetnosti. Marko je uglazbio desetak mojih pjesama, koje je izvodio na promocijama mojih knjiga. Luka je objavio svoju prvu zbirku pjesama Dječarac, kojoj sam ja bila urednica. I dalje piše.
Jadranski književni susreti moj su obol rodnoj Crikvenici, u kojoj sam propjevala na čakavskom, a imala sam deset godina. (Ta moja životvorna čakavska beseda!) Ugostili smo na Susretima lijep broj hrvatskih pjesnika i prozaista. A posjetili su nas i naša „braća po peru“ iz Italije, Slovenije, BiH i Sjeverne Makedonije. Osnovali smo nagradu Crikveničko sunce i proslavili jubilarnih petnaest godina. I prošlogodišnjim 18. Susretima pokrovitelj je bio Grad Crikvenica, a organizatori crikvenička Gradska knjižnica i DHK. Tako su Jadranski književni susreti postali crikvenički brend. U duhu vremena!
Teško je biti svjež i autentičan, kad nam nije dano da možemo „kozmički disati“. Kad se ne možemo udaljiti od ljudskih tjeskoba, kad nam je nametnut život bez događanja. Kad se nešto neočekivano useli u prostore našeg bića… I što možemo učiniti da se to promijeni? U mojoj knjizi izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016, bezbrižnost i ljubav himerički su nedohvatni pa ću stoga završiti ovaj moj razgovor s vama s upitnom rečenicom: Što znači biti zatravljen pjesmom? Pjesma je poput ljubavne iskre. Ona se spasonosno nudi kao djelić živog svemira. Ona preobražava naša osjetila i nama se čini da je u dodiru s pjesmom sve moguće.
(Vijenac MH, Zagreb, br. 676 – 29. siječnja 2020.)
Ljerka Car Matutinović, suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, rođena je u Crikvenici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika (1975.), Zagrebačkog centra Europskog društva kulture (sa sjedištem u Veneciji) i član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme objavljuje od 1965.; pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina („Forum“, „La Battana“, „Impegno 80“, „Most“, „Republika“, „Književna republika“, „Nova Istra“, „Književna Rijeka“, „Vijenac“, „Diwan“ (BiH) i dr.)
Objavila je dvadeset zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju (Kanat slaji od meda, Čakavske versade, i Meštrija). Posebno se izdvajaju zbirke: Odiljat se, 1983., La bellezza del respiro – Ljepota disanja, 1984., Bezumlje, 1994., Disanje, izabrane pjesme, 1997., Jabuka na glavi, 2001., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005., Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007., Jabuka puno krilo, 2007., Uzmi me na oblaku, 2010., Vrijeme punog Mjeseca, 2012., Kad već postoji planina, 2013., KANAT&KESNOKRIČ, 2016., Dok su ti ruke u pokretu, 2017., Sve moje ljubavi, 2020.
Među knjigama za djecu ističu se romani: MA i LU (dva izdanja u 5000 primjeraka, 1988., 1990.), Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004., Duplići MA i LU, 2015.
Proza za odrasle: Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Seoba mora 1996., Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče, 2002., Mirakul zvan Ljubav, 2006., Život bezbrižan i lepršav, Izabrane priče, 2016.
Književno – kritička proza: Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima, 1991., Hrvatski pjesnici („Školska antologija“), 2006., Vijenac odabranih, 2013., (Nagrada Julije Benešić), Umjesto samoće, 2014., Kraljevstvo za knjigu, 2018., Književni ogledi, 2019.
S talijanskog jezika prevela je niz poznatih pisaca za djecu (Alberto Moravia, Nosorog, Gianni Rodari, Putovanje plave strijele, Carlo Collodi, Pinokio, Gianni Rodari, Čipolino) i djela za odrasle: Boccaccio, Dekameron, izbor, Zagreb, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), Zagreb, 2003., Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze, 2005., Fabio Geda, U moru žive krokodili, 2011., Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela, 2016.
Ljerka Car Matutinović je dobitnica brojnih nagrada u Italiji (Nagrada San Bartolo, Firenca, 1996., Nagrada Firence, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, 2005. i dr.), a među brojnim domaćim nagradama su i: Nagrada Drago Gervais,1981., 1985., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst, 1995., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika Vijenac odabranih (Đakovo, 2. srpnja 2013.)
Njene pjesme prevedene su na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik.
Ljerka Car Matutinović je 16-og kolovoza proglašena Počasnom građankom grada Crikvenice.
Književnica živi i radi u Zagrebu.
Najnovija knjiga istaknute i svestrane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović naslovljena Iskustvo lijepih riječi peta je u nizu njenih sabranih ogleda koje od 2005. godine piše za list „Vijenac“. Do sada ih je napisala više od dvjesto, što znači da je kroz ruke ove predane kritičarke prošao čitav niz izdanja objavljenih u novije doba. U ovoj su knjizi okupljeni ogledi pisani od 2019. godine do danas.
U poveliki niz tekstova koji se odlikuju iznimnom kreativnošću i raznolikošću, uvodi nas razgovor koji je s autoricom vodio Goran Galić. Iz njega saznajemo bitne podatke koje je uvijek dobro znati ili ih se prisjetiti kako bismo se ponovno uvjerili što znači živjeti književnost u punom smislu te riječi. Jer, Ljerka to čini već dugi niz godina – ona uspješno piše svoja djela, ali isto tako s uspjehom piše o djelima drugih. Iz njih izvlači samo ono najvažnije i najbolje. To uistinu nije lak posao jer nije jednostavno napisati sve što želiš i imaš za reći o nekom djelu u tekstu ograničenome na određeni broj kartica.
No, čini se da našoj autorici to ne smeta – ona s radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Piše o poeziji i prozi hrvatskih pjesnika i prozaika, ali i o stvaralaštvu Hrvata koji žive i djeluju izvan Republike Hrvatske.
U ovome se djelu govori o djelima na čakavskome i kajkavskom narječju, o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Crnoj Gori i Bugarskoj, o prijevodima suvremene kubanske poezije i proze, o dječjim i omladinskim knjigama… Na ovim se stranicama izmjenjuju zapisi o knjigama Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša i Jure Kaštelana kao i oni o djelima književnika koji obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu poput Borisa Domagoja Biletića, Božice Brkan, Daniela Načinovića, Maje Kušenić Gjerek, Ludviga Bauera, Diane Rosandić Živković i mnogih drugih.
Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti. Dakako, u toj poeziji ima i ljubavi i strasti, bujne imaginacije, unutarnjih suglasja i prilagođenosti životu. Teme ovih autohtonih glasova često su vezane uz zavičaj i slike iz djetinjstva koje vječno nadahnjuju, ali i uz neke pojave koje su nam u posljednje vrijeme obilježile život poput korone. Suvremeni hrvatski pjesnici u raznim poetskim oblicima i uz sebi svojstvenu istančanost opjevavaju neizmjernost svoga unutarnjeg bogatstva i preko riječi tragaju za zvukovima i mirisima ali i za ljubavi, za čovjekom. Sve nam to kao na dlanu podastire kritičarka koja svoje oglede piše znalački, s poštovanjem prema autoru i bez imalo zlobe.
U dijelu knjige koji se bavi prozom, naša kritičarka odabire romane, zbirke priča, prijevode te dječju i omladinsku književnost. Iz njenih analiza dolazimo do spoznaje da u suvremenoj hrvatskoj prozi prevladavaju teme tjeskobe zbog opće nesigurnosti i korone te svjedočanstva života pisana gotovo esejističkim stilom uz umetanje lirskog u prozni diskurs. U ovim se ogledima, među ostalima, govori o ratnoj tematici i okrutnosti rata o čemu piše Franjo Deranja, o meditativnoj prozi Dunje Kalilić, simboličko-ironijskim temama vezanim uz Istru (Albino Crnobori), kratkim proznim formama Jasminke Domaš, o biografskoj knjizi Mirka Ćurića koji piše o kreativnom životu umjetnice Vjere Biller, o prijevodima slavne knjige Mali princ na „zvučan i melodiozan kajkavski jezik“ i o onome Ljerkine knjige Duplići MA i LU na makedonski jezik (prijevod potpisuje pjesnikinja Ljerka Toth Naumova).
U ovome silnom obilju lijepih riječi ispisanih iskusnom rukom svaki će čitatelj pronaći nešto za sebe. Jer, radi se uistinu o pravome leksikonu hrvatske književnosti.
Željka Lovrenčić
DAN KAD JE PLANINA POLETJELA
Tamara Bakran
Urednica: Zorka Jekić
Lektorica: Dunja Tokić
Likovna oprema korica: Iris Jambrek
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 52 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-59-0
Maloprodajna cijena: 12,60 €
DAN KAD JE PLANINA POLETJELA Tamara Bakran
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 52 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-59-0
12,60 €
Dan kada je planina poletjela zbirka je priča za djecu plodne i nagrađivane pjesnikinje i prozaistice Tamare Bakran.
Svi naslovi su znakoviti i daju nam odmah naslutiti koje teme autorica u pričama obrađuje. Tako cemo čitati o planini koja leti, o Arboretumu opeka, kako Niz šal kroz prozor, o Sanjalčici, o jednoj čarobnoj noći, Kaktus-zmaju, o ljubomori male Katje, Kućnoj sreći, slatkom domu, Drugoj obali, dječjim otkrićima i želji stare smokve da nekamo krene.
Sve priče u ovoj zbirci su poticajne za razvijanje mašte i stvaranje vedrog raspoloženja u djece.
Autorica, s velikom toplinom, na slikovit način približava djeci prirodu i međuljudske odnose. Maštovitim zapažanjem detalja prepušta se čaroliji pričanja, miješa san i javu. Ona lakoćom pera predočava svečanu povezanost prirode i čovjeka.
No, dok se ovako svečano i polako diže u visine, posipam se trncima ushićenja i idem takva, naježena, ustreptala, prema njoj. (iz priče Dan kada je planina poletjela).
Zbirka priča Dan kada je planina poletjela putovanje je i traganje za mogućnošću da se sačuva dječja bezazlenost, neposrednost i dubina doživljavanja svega onog što nas okružuje. Uvjeravanje čitatelja da i čuda postoje snažan je pokretač za stvaranje tog bajkovitog okružja u kojemu je doista sve moguće i gdje se sve poteskoće uspješno prevladavaju.
Dan kada je planina poletjela poziv je na putovanje djeci, kako bi uvježbala strpljivost, stekla hrabrost, potaknula svoju ustrajnost i istrazivački duh…
Mlade čitatelje autorica vješto potiče na istraživanja okružja i odlaske u prirodu, koja je vječna i prepuna iznenađenja.
Da, ovaj nas je vrt željan i mi smo željni njega, njegovih ljepota i njegovih tajni koje nam se ipak nikada neće odati. (iz price Arboretum opeka)
U tkivo teksta autorica umješno inkorporira likove iz hrvatske i svjetske književne tradicije, poput Veloga Jože, Romea i Julije, vila, vještica, patuljaka…
Knjiga je prepuna neobičnih i neočekivanih ideja kao što su pomoć u svladavanju dječjih strahova, ljubomore, znatiželje, dječjih istraživanja opasnih prostora u veličanstvenoj prirodi. Spajajući legende i bajke, povezujući san s javom, autorica na kraju dovodi čitatelja u sigurnost i mudrost starosti, ukazujući kako u životu postoje i djetinjstvo i mudrost zrelosti. A sva ta spisateljičina vještina usmjerena je ka pobuđivanju i razvijanju dječje mašte u neobičnoj atmosferi s posebnim kutom promatranja čitatelja koji sudjeluje u pustolovini čitanja i prepoznaje sebe i svoje iskustvo u pričama.
I možemo zaključiti da se u ovoj zbirci nalazi četrnaest razigranih proznih zapisa zaokupljenih raznim temama: dječjom ljubomorom na novopridošlog člana obitelji, strahom od spavanja, zavodljivim zovom nepoznatog usprkos opasnostima, čeznjom za drugim i onostranim, povratkom u sigurnost doma i shvaćanjem kako postoje ‘tajne’ koje se ne razotkrivaju…
Autorica vrsnim stilom pisanja, metaforama te opisima neopisivog potiče mladog čitatelja na svladavanje teksta i proširenje osobnog rječnika.
I ovom zbirkom priča, po vještini tkanja teksta, autorica potvrđuje postojanu usidrenost u korpusu naše književnosti.
Zorka Jekić
Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine, gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj lstri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglas, Priča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slaviđ za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016., a četvrta, Bršljandusa, 2019. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno dvanaest slikovnica i tri zbirke kratkih priča za djecu; Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Medu slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruđa je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i lde Alemka po čarobno jaje, koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.
Iris Jambrek rođena je 1995. godine u Varaždinu. Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine, gdje završava preddiplomski studij slikarstva pohvalom Akademijskog vijeća cum laude. Diplomski studij slikarstva završava 2021. godine u klasi profesora Zoltana Novaka, nagradom Akademijskog Vijeca ALU najuspješnijim diplomantima.
Do sada je izlagala na nekoliko grupnih izložbi među kojima su Ususret Bijenalu slikarstva, Galerija Sira, Oni odlaze – izložba završnih radova Slikarskog Odsjeka ALU, Gliptoteka HAZU, Situacija – 35. salon mladih, Galerija Forum, Situacija – 36. salon mladih, Galerija Forum, 6. Bijenale slikarstva na HDLU, na kojem dobiva Cloverfield nagradu te na samostalnoj izložbi Aluzija na zaboravljeno ljeto, Galerija Matice hrvatske.
ARMOAR
Vanja Karković
Urednica: Zorka Jekić
Likovno i grafičko oblikovanje: Ivan Stanišić
Lektura, korektura i redaktura: Patricija Adanić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
Recenzenti: Dr. sc. Željka Lovrenčić; Maja Kušenić Gjerek, književnica
Prijevod na engleski jezik: Ad Hoc – Centar za poduke i prevoditeljstvo d. o. o. Draškovićeva 4a, Zagreb
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 146 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8136-87-0
Maloprodajna cijena: 14,00 €
ARMOAR Vanja Karković
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 146 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-87-0
14,00 €
PJESNIK KONTRASTA
Zbirka „Armoar“ treća je zbirka poezije i proze Vanje Karkovića. U njoj autor nastavlja svoj sada već prepoznatljiv i pomalo neobičan stil pisanja koji obuhvaća mnoštvo tema o kojima pjesnik razmišlja. Knjiga okuplja 70 tekstova među kojima prevladava poezija, a podijeljena je na sedam ciklusa naslovljenih Bunilo, Prašuma, Ludilo u Zagrebu, Armoar, Bliskost, Kraj priče i Ponor.
Već na prvi pogled jasno je da se susrećemo s pjesnikom koji se ne libi pisati o najmračnijim i najgorim osobinama ljudskog karaktera. Opisuje ih otvoreno i bez imalo uljepšavanja, surovo i sirovo. S druge strane, kroz neke pjesme otkrivamo kako može biti nježan i krhak, poetičan i blag.
Po tematici većine pjesama (i proze) te načinu pisanja, Karkovića se može uvrstiti u skupinu tzv. „ukletih pjesnika“ jer rado opisuje život na marginama društva, sklonost raznim porocima (primjerice, alkoholu i drogi), buntovnički život, smrt izazvanu predoziranjem. On čvrsto kroči stazama koje su utrli Charles Baudelaire, Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud i, osobito, Charles Bukowski. Njegovi se junaci često nalaze na granici između života i smrti, ne žele poštovati društvena pravila, opijaju se i drogiraju do besvijesti, žive u svom svijetu. Poput Bukowskog, Karković opisuje društveno ozračje, živote neprilagođenih ljudi, čudne odnose sa ženama, iskustva s opijatima. Njegove su teme i futurističke slutnje, ubojstva, iznenadne smrti, pustoš u čovjekovoj duši i beskrajna praznina. U toj mračnoj životnoj stvarnosti naglašava grubosti koje ona ponekad donosi, piše o grobljima i rakama. Na stranicama ove knjige nailazimo na ludilo i nemoć, na blud i pohotu, na negativne strasti, pedofiliju i na ubojstva, na kloniranje, grubosti i vulgarne riječi. Sve je to odraz razočaranja svijetom u kojemu naš pjesnik živi. U pjesmi „Možda je vrijeme” naglašava: „Možda je vrijeme da prekinem misao./Izbrišem cijeli grad i sebe i sve koji lagaše./Možda je vrijeme da prekinem misao.‘’ Pjesnik želi sve izbrisati jer pati i ne snalazi se u okrutnoj stvarnosti koju život ponekad nudi. Nihilistički želi sve uništiti, zaboraviti.
No, premda se Karković bavi temama koje mnogi ne žele primjećivati, a kamoli posvetiti im se, u ovoj zbirci nailazimo i na pjesme koje nam pokazuju i dokazuju da život nije samo nešto marginalno i da njime ne vlada uvijek zlo. U njima iščitavamo da je taj naš dar i ljubav i pjesništvo, i nježnost i sjeta, i bliskost i prijateljstvo. U takvim pjesmama koje govore o oproštajima i sjećanjima, o šapatima i novim počecima, otkrivamo nježno biće koje napominje: „Pretvorit ću se u kesten da me uspiješ prepoznati./Slušati pjesmu što u prošlom vremenu ćeš je pjevati./Svjesna nećeš biti da blago se naslonila jesi na prošlost svoju.’’ (Pjesma „Bliskost’’).
A nježnost iskazuje i u pjesmi „Ptice’’ posvećenoj majci Katarini: „Gledam ih dok kroz munju lete ta krhka krilca što zalijeću se u vjetar./Dok paze svoje mlade, dok nose grančice kroz maglu, kroz vjetar, kroz sunce/i dok ranjene umiru negdje na putu.’’ Majci se obraća i u zanimljivom proznom zapisu „Prah’’: „Pospan sam, majko, od vrelog grada, ljudske zlobe, nemira, izmučenih žena, dvoličnih čudaka, poremećenih bijednika. Kako bi bilo dobro zaspati, ne buditi se.’’
U ovoj je poetskoj zbirci razvidan umor od života i od društvene stvarnosti te želja da se barem privremeno ode u neki drugi i drugačiji svijet, na neka udaljena cvjetna polja, tamo gdje vlada ljepota i sklad. Upravo te suprotnosti između ružnoga i lijepog, između brutalnog i nježnog ono su što ovu pjesničku zbirku čini posebnom i zanimljivom; izvornom. Pjesnik vješto isprepliće suprotnosti: doživljaje i osjećaje buntovnika i one koje živi pjesnička duša, trenutke malodušnosti i one pune ushićenja, realnost i snove.
Vanja Karković je dosljedan u svome stvaranju: kao i u ranije objavljenoj knjizi „Nož ubojice“, i u ovoj, novoj, opisuje pakao u čovjekovoj duši i pakao koji ponekad vlada na zemlji. No, mogli bismo utvrditi da to sada čini na nekako spokojniji i zreliji način. Čini se da je nož s godinama malo otupio, a želja za sablažnjavanjem oslabjela. I to je dobro. Razvidno je da pjesnik nije odustao od osnovne teme koja mu omogućuje da siđe do najdubljih ponora pakla, ali je otkrio i onu svoju drugu, ljudskiju i poetičniju stranu.
Koliko se uistinu promijenio, valja procijeniti čitanjem zanimljivih stihova i kratkih zapisa objedinjenih u zbirci „Armoar“.
Dr. sc. Željka Lovrenčić
SVJETLOST USKE KLJUČANICE
Odavno je poznato kako stihovi mogu biti jednako plod konstrukcije kao i neposrednog emotivnog opažaja, a ponekad, što je najčešće i najsretnija kombinacija, spoj jednog i drugog poetskog pristupa koji se stope u neku vrstu umjetničkog nad-doživljaja koji govori svojim osobitim jezikom. Upravo je ovaj posljednji način omiljen pjesnički oblik i najčešći u rukopisu pjesnika Vanje Karkovića koji nesumnjivo dio svog književnog i životnog nadahnuća pronalazi u djelima Trackla i Poa, kao i suvremenijih autora, poput Millera, Bukowskog ili Kavafisa. Međutim, pritom u stihovanu potku neprestano utkiva živo poetsko tkivo vlastitog iskustva.
Ponekad gotovo sentimentalan, ponekad naturalistički grub u svom literarnom iskazu, on ne odustaje od ideje da pjesnik mora vjerovati ipak najviše sebi i svojim bojama stvarnosti, kako onim unutarnjim tako i vanjskim koje se u njoj neprestano prelamaju, dobivajući ponekad začudno i skoro opasno ubrzanje. Zato su njegovi stihovi, kao i rečenice u pripovijestima, često gotovo zadihani i kao da cijeli tekst trči, trči nezaustavljivo prema – Neiskazivom.
Jedna od najsretnijih pjesama, po kojoj je knjiga i naslovljena, „Armoar“ obiluje dokazima za ranije izrečene tvrdnje, zapravo ih ilustrira na najbolji mogući način:
„Poslije kiše dolazi slijepac da blagoslovi zemlju i ranu što širi se njenim leđima.“
(…)
I zatim, u nastavku, baš poput životonosnih poetskih kaplji, nastavlja:
„Poslije kiše neću odjenuti na sebe baš ništa, takav izletjet ću na pločnik, zaderati se na plavo cvijeće što raste iz ruku djevojčice crvenih staklenih očiju.“
(…)
Oni koji ljube poeziju znaju je i prepoznati, njen topli, besmrtni dah na licu koji izaziva trnce u kralježnici i razlikovati ono čudesno što Ona donosi u svom naručju, od plastičnih plodova puke želje da se pod svaku cijenu bude pjesnikom koji piše nešto zgodno i prigodno, što će svi čitatelji moći na prvu razumjeti, poput neke skladne doskočice za pamćenje.
Nesumnjivo, Vanja Karković nije pjesnik koji piše očekivano i prigodno, on odgovor traži u onom delikatnom rubu sutona čovjekove duše, spleenu između svjetla i tame koja nas progoni, kad duh odluči rasti u svom bolu, biti neukrotiv, ali i pravedan.
O tome zbori uvijek bez dlake na jeziku, okrutno iskreno, kako i priliči pjesniku koji se duboko klanja Poeziji, znajući da je ona najmudrija kraljica svih vrijednih spoznaja, a osobito samospoznaje, kao u pjesmi „Kavez“:
„Poljupci u plinskoj komori
prije gašenja naše krhkosti.
Drži taj križ i nemoj, bolje da ne izustiš.“
U svojoj potrazi, gotovo euforičnoj potjeri za smislom, pjesnik često ulazi u narativne tokove poezije koju bismo uvjetno mogli nazvati narativnom, kad ne bi bilo u njoj skokovitih obrata lucidnog uma i bolnim emocijama „otrovanog“ poriva da se napokon dotakne sinteza svega, katarzično obasjanje u poanti, kao u pjesmi „Pustinja“:
„Niste mi donijeli slova na pladnju kao što smo se dogovorili?”
Nestao je s oblakom.
(…)
Uzet ću kamen. Pomolit se svjetlu još jednom i leći u bolesničku postelju.“
U mnogim filozofijama i religijama svijet u kojem obitavamo zapravo je neka vrsta lječilišta u kojem ozdravljamo svoje grešne duše, kroz proživljeni bol i spoznaju koju nam takva gorka poduka zemaljskog življenja donosi, kako bismo jednom postali dostojni Nebeske svjetlosti, našeg pravog doma.
Stepenice kojima se uspinjemo pjesnici pretvaraju u stihove jer ljube svoju braću i sestre i žele svoj put označiti drugima kako bi se lakše uspinjali i svi oni oko nas, kao i još nerođena djeca – pale male svjetlosti u tišini istinitih riječi.
Ovaj put Vanja Karković slijedi i u svojim, često mračnim pripovijestima koje su ipak uvijek obasjane svjetlom nadahnuća i umjetničkog oblikovanja, poput umornih od trajanja, dugih pjesama koje su se u nekom trenutku pjesnikovog doživljaja iznenada odlučile pretvoriti u racionalniju i nešto oštriju, iskustvom nazubljenu prozu.
Ovo je ukoričen rukopis začudnih trenutaka i neočekivanih uvida, „Armoar“ prepun darova za literarne sladokusce, željne unikatnih glasova u poeziji i nepotkupljive iskrenosti, onih uskih ključanica u srcu kroz koje ulazi svjetlost bitka.
Maja Kušenić Gjerek
O AUTORU
Vanja Karković rođen je 19. srpnja 1975. godine u Zagrebu. Pisanjem stihova i pjesama bavi se još od rane mladosti. Godine 1989. napisao je sinopsis za kazališnu predstavu „Ukradena svjetlost” koja se izvodila u Zagrebačkom kazalištu mladih (tadašnjem „Omladinskom kulturnom centru”). Radio je honorarno kao novinar i fotograf u tinejdžerskom časopisu „Rocky Express” te honorarno kao novinar/stalni suradnik u tinejdžerskom časopisu „Hit generacija”.
Godine 2001. na internom natječaju najstarije pjesničke tribine na svijetu „Jutro poezije”, njegov rukopis pjesničke zbirke „Nož ubojice” ušao je u najuži izbor za nagradu „Ružica pl. Orešković”, te je osvojio jednu od diploma koju mu je tom prigodom dodijelio poznati zagrebački boem, pjesnik i književnik Saša Meršinjak.
Godine 2003. organizirao je književno-kazališne tribine u Knjižnici i čitaonici „Bogdan Ogrizović” u Zagrebu. Do sada je objavio zbirke pjesama: „Levijatanova soba” (2001.) i „Nož ubojice” (2002.).Živi i radi u Zagrebu.
NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA
Miljenko Muršić
Urednica: Zorka Jekić
CRTEŽ NA NASLOVNICI: Miran Muršić
LEKTURA: Silvija Legin
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 194 str.
Format: A5
ISBN: 978-953-8375-29-3
Maloprodajna cijena: 16,70 €
NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA Miljenko Muršić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 194 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-29-3
16,70 €
S zadnje korice:
Miljenko Muršić rođen je 1954. godine u Čakovcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Velikoj Gorici. Član je društva hrvatskih književnika. Okušao se u raznim književnim vrstama. Od esejistike: Uvod u erotsku književnost (1994) i Je li Bobočka spavala s Filipom Latinoviczem (2012)
MILJENKO MURŠIĆ NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA
Mrkonjić Cvjetajeva Kupferberg Heidegger Klaić Marx Platon poezija jarebika ljudski božanski tehnika reklama seksualnost ljubav novac međimurska popijevka vino hrvatski jezik šljem rezglednice graditeljsk baština poštanske marke humor nedoumica. Nema čega nema!
Poveznice:
http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/miljenko-mursic
Biakova's Website 
